by MPI | Oct 5, 2020 | Demokratija slider, Demokratija, građanska participacija i ljudska prava
Nakon višemjesečnog zatišja uzrokovanog pandemijom koronavirusa, pitanja migracija i ilegalnih migranata ponovno postaju vruća tema hrvatske politike. Gotovo svakodnevno svjedočimo incidentimau pograničnom području Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, prema svim obilježjima nestabilnoj državi Zapadnog Balkana u koju migranti pristižu svakodnevno. Stotine migranata već je danima blokirano između dva entiteta – Republike Srpske koja im brani ulaz i Federacije BiH, konkretno Unsko-sanskog kantona koji je također odustao od prihvata ovih nesretnih ljudi budući da je svih pet izbjegličkih kampova popunjeno. Naime, na prostoru USK boravi najmanje deset tisuća migranata prepuštenih kantonalnim vlastima i kaotičnoj pomoći nevladinih humanitarnih organizacija. Svi žele ući u Hrvatsku i nastaviti put prema bogatim zemljama Europske unije.
O različitim dimenzijama ove ljudske i humanitarne, ali svakako i sigurnosne drame mediji često izvješćuju, međutim, nekoliko aspekata ipak ostaje izvan fokusa i, na žalost, interesa javnosti.
Prvi je svakako trgovina djecom, a na isticanje ovog problema naveli su me stvarni događaji čiji su akteri ozbiljno zabrinuti razmjerima ovog sve učestalijeg kriminala ili unosnog biznisa o kojem javnost malo zna, možda nimalo. Jedan od njih se odigrao u dijelu Hrvatske prema slovenskoj granici, kada je hrvatska policija zatekla skupinu migranata s dvoje maloljetne djece u dobi ispod pet godina. Djeca nisu pripadala ni jednom od uhićenih mladih migranata i službeno se vode kao „djeca bez roditeljske pratnje“, iako je riječ o traffickingu ili trgovini ljudima – najodvratnijem, istovremeno i vrlo profitabilnom biznisu koji se ubraja u najokrutnije i najbeskrupuloznije oblike nasilja nad djecom. Opće je poznato da je 2015. godine (podaci Europola), tijekom migrantske krize nestalo čak 10 000 djece migranata nakon što su stigli u Europu, te nakon što su bili službeno registrirani. Prema izvješću Vijeća Europe dio njih je završio kao seksualno roblje, praksa podvođenja djeteta za prostituciju, proizvodnju pornografskog materijala ili čak pornografske „priredbe“ raširenija je nego što mislimo. „Nestala“ djeca koriste se i za različite druge unosne kriminalne aktivnosti poput proizvodnje i trgovine drogama, a njihovi organi vrlo su traženi na crnom tržištu zdravstvenih usluga i namijenjena najbogatijim. Naravno, na prostoru Balkana djeca bez roditeljske zaštite ili zaštite državnih institucija još uvijek se ne novače za oružane sukobe, ali zato da za prosjačenje i razne vrste teškog prisilnog ili ropskog rada koji uključuje npr. najteže poslove u građevinarstvu. Mogu osobno potvrditi da sam ostala zatečena „kontingentom“ takvih robovskih radnika ili djece iz Bosne i Hercegovine u dobi do 15 godina koji su izvodili građevinske radove na luksuznoj vili na našoj obali.
Trgovanje ljudima (engl. trafficking) fenomen je koji je obilježio povijest ljudskih odnosa, u kojoj su razni oblici obespravljenosti i ugrožavanja ljudskog dostojanstva stoljećima dominirali. Trgovanje ljudima suvremena je inačica ljudskog ropstva koje se po završetku hladnog rata i u uvjetima globalizacije javlja u sve brojnijim i kompleksnijim oblicima. Unatoč stalnom trubljenju o demokraciji i „širenju“ ljudskih prava, porobljavanje odraslih kao i djece postalo je vrlo raširena, gotovo legitimna praksa koja donosi neviđene prihode. Naime, iako je riječ o teškom zločinu, ova „industrija“ naprosto cvjeta – tijekom 2017. godine godišnji prihodi trgovaca ljudi prelazili su 29 milijardi eura. Za vjerovati je da su do danas nekoliko puta povećani!
Što se tiče Unsko-sanskog kantona (USK) prema podacima Pravobraniteljstva za djecu, početkom 2018. godine u kantonu je evidentirano 63 maloljetnika (61 dječak i 2 djevojčice), međutim, taj se broj do siječnja 2020. povećao na 400. Ovaj podatak svakako varira, osobito zbog činjenice da je procjena dobi osoba koje se predstavljaju kao maloljetnici vrlo nepouzdana budući da se radi o mladim ljudima bez dokumenata. Iako je svaka zemlja slobodna odabrati metodu (rendgenski snimci kostiju ili zuba, stomatološki pregledi, kao i procjene fizičkog razvoja) utvrđivanja dobi osoba bez dokumenata, kada je riječ o dobi djece bez pratnje (koja sve više „nestaju“) prevladavaju socijalne metode, poput razgovora i procjene temeljem fizičkog izgleda. Stoga, među „maloljetničkom“ migrantskom populacijom u kojoj dominiraju uglavnom muškarci, zasigurno ima i tridesetogodišnjaka koji se „prodaju“ kao maloljetne osobe ali, na žalost, i male djece i tinejdžera koja su izravna meta trgovaca ljudima.
Prema procjenama Ujedinjenih naroda, svake se godine približno 2 milijuna djece u svijetu kupuje ili proda zbog seksualne i fizičke eksploatacije. Ponekad i sami roditelji prodaju svoju djecu kako bi se izbavili iz siromaštva. Kao najčešći izvori žrtava dječjeg ropstva navode se države Srednje i Južne Afrike, u prvom redu Nigerija te zemlje Bliskog Istoka i Srednje Azije. Primjerice, smagling ekonomija zemalja Sjeverne Afrike temelji se na običaju da se uglavnom tinejdžeri / shabab (mladi čovjek) u dobi od 14-17 godina šalju u Europu, mahom Italiju i Njemačku u potrazi za boljim životom. Iako su sve europske zemlje, pa i zemlje regije potpisnice Konvencije UN-a o pravima djeteta koja obvezuje članice na poduzimanje zakonodavnih, upravnih, socijalnih i prosvjetnih mjera kojima se osigurava pravo djeteta na zaštitu od gospodarskog izrabljivanja, te propisuje zaštita od svakog oblika zlouporabe, iskorištavanja te tjelesnog ili duševnog nasilja, ove odredbe se rijetko ili nikako primjenjuju na djecu migrante.
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, poglavito situaciji u USK, radi se o djeci koja nemaju staratelja, službeno o njima brinu socijalni radnici iz Centra za socijalnu skrb Bihać koji naravno ne posjeduje dostatne kapacitete da bi se nosio s ovom problematikom. Reguliranje statusa te djece trebalo bi biti u nadležnosti državnih tijela Bosne i Hercegovine, međutim, javna je tajna da ta djeca „nestaju“ s popisa službenih institucija bilo Hrvatske bilo BiH. Djeca „bez pratnje“ suočena su s trgovcima ljudima, te zdravstveno i životno ugrožena. Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda utvrdio je niz praznina u zakonodavstvu i procedurama postupanja s takvom djecom, uz problem registracije djece koja su rođena tijekom migracijskog procesa. Naime, nije regulirano tko vrši upis u matične knjige rođenih, a nije ni poznato što se događa s tom djecom nakon što majke napuste rodilište. Sve to naravno stvara idealan prostor za trgovinu ovom djecom, posebice kod država na migrantskoj ruti koje se suočavaju s osobitom sigurnosnom prijetnjom krijumčarenja ljudi, raširenom trgovinom ljudskim organima, trgovinom ženama i djecom u svrhu ilegalne prostitucije ili pak mladim muškarcima koji se sve više koriste za prisilan rad.
Prema standardima Međunarodne organizacije rada (ILO) kategorija najgorih oblika dječjeg rada obuhvaća ropstvo i sve njemu slične oblike prisilnoga rada, rad kojem su djeca podvrgnuta bez suglasnosti i znanja svojih skrbnika, rad koji prisilno i protuzakonito odvaja dijete od njegove obitelji i doma, iskorištavanje djece u svrhe oružanih sukoba, prostituciju i rad u pornografskoj industriji, iskorištavanje djece u provođenju svih vrsta općenito ilegalnih aktivnosti (kao što su, primjerice, proizvodnja, krijumčarenje ili prodaja opojnih droga) te sve djelatnosti koje su, po svojoj prirodi, rizične po život i zdravlje ili se obavljaju u rizičnim i nečovječnim uvjetima.
Uglavnom smo navikli da se ovakve neetične prakse vezuju uz nerazvijene zemlje „trećeg svijeta“. Na žalost „treći svijet“ je odmah do nas, susjedne zemlje u kojima i domaći i migranti pate i ne mogu naći izlaz iz situacije u kojoj su se zatekli. Krijumčarenje djecom i najprizemniji oblici dječjeg rada odvijaju se pred našim očima iako ih ne želimo vidjeti. Možda je vrijedno podsjetiti da su mnogi društveni problemi s kojima ćemo se u budućnosti suočiti u korelaciji s ovakvim praksama – posljedice zlostavljanja i najgorih oblika dječjeg rada snažno su vidljive u zemljama Afrike i Bliskog istoka, područja s kojeg nam pristiže najveći broj migranata. Naime, mnogi tinejdžeri boluju od AIDS-a (virusom HIV-a godišnje se u prosijeku zarazi 160 000 djece, od toga više od polovice u Africi, uglavnom uslijed prostituiranja ili seksualnog nasilja na radnom mjestu), sifilisa, pothranjenosti, tjelesnih deformiteta, imaju neurološke smetnje te psihička oboljenja, među kojima je najčešći PTSP (posttraumatski stresni poremećaj), a slijede ga depresija, kronična anksioznost i shizofrenija. Djeca, žrtve globalizacijskih procesa razvijaju sklonost o alkoholu i lakim drogama, koje percipiraju kao odmak od socijalnih problema u kojima se nalaze. Navedene bolesti, u kombinaciji s lošim higijenskim uvjetima, neučinkovitim sustavom zdravstvene zaštite i siromaštvom koji ih okružuje nepovoljno utječu na njihovu radnu sposobnost, zbog čega zasigurno postaju opterećenje za europska društva koja ih ne trebaju i nisu im sposobna pružiti minimum ljudskog dostojanstva. Kamo ide Europa, uistinu se trebamo upitati!
Izvor: Geopolitika.news
by MPI | Oct 5, 2020 | Blog
Kada sam prije godinu dana preuzeo dužnost šefa Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini i specijalnog predstavnika EU, bio sam itekako svjestan izazova sa kojima se ova zemlja i region suočavaju – jer sam više od dvije decenije radio na Zapadnom Balkanu ili na pitanjima vezanim za ovaj region. Ipak sam vjerovao da se mnoge poteškoće mogu prevazići. Godinu dana kasnije, i dalje sam istog uvjerenja. Tokom protekle godine, uprkos globalnoj pandemiji, Bosna i Hercegovina je učinila naizgled skromne, ali ipak značajne iskorake.
Neki će cinično reći da se mnoge diplomate i stručnjaci koji dolaze u ovu zemlju zadovoljavaju pukim formalnostima, odbijajući da priznaju da je politički sistem nepopravljivo manjkav, te da je perspektiva evropskih integracija ništa više nego iluzija.
Ja tvrdim suprotno. Evropska unija je opredijeljena nastojanju da BiH nepovratno korača na putu ka članstvu u EU. Predano radimo na tome zajedno sa svojim partnerima u BiH – i to ne samo političkim – kako bi građanima osigurali konkretne koristi. Posvećenost EU ogleda se u milionima eura pomoći godišnje. Ogleda se i u našoj kontinuiranoj podršci zemlji kroz savjetovanje kao i pomoći u ostvarivanju njenih političkih, ekonomskih i strukturnih prioriteta kako bi postigla neophodni napredak.
Da, politički sistem jeste manjkav, ali se može unaprijediti, kao u bilo kojoj drugoj zemlji. Savršeno dobro znamo da ga najvjerovatnije neće promijeniti oni kojima odgovara status quo, ali i među njima ima onih koji su veoma predani i spremni da rade na promjenama. Građani su i te kako zainteresovani da se promijeni način na koji se trenutno rješavaju problemi koji ostavljaju duboke posljedice na njihov svakodnevni život.
A sam proces evropskih integracija počiva na postizanju promjena. Ovaj proces iziskuje jačanje i poštivanje vladavine zakona i stavljanje građana – a ne stranaka – u središte političkog života.
Pratimo BiH kroz ove promjene, radeći s angažovanim građanima, kroz medije, kroz institucije i kroz aktivizam izvan i unutar stranaka.
Na samom početku mog mandata u septembru 2019. godine prošlo je više od deset mjeseci od kako su bili održani izbori u BiH, a novo Vijeće ministara još uvijek nije bilo imenovano. Vladao je opšti i potpuno razumljivi javni skepticizam u pogledu sposobnosti stranaka da se dogovore o raspodjeli ministarstava, a kamoli o provođenju socioekonomskih reformi.
No, u decembru je postignut dogovor oko imenovanja Vijeće ministara, a EU i drugi međunarodni partneri su se odmah angažovali da rade s novim vlastima.
Istog mjeseca, Vijeće EU pozdravilo je Mišljenje Evropske komisije o zahtjevu BiH za članstvo, u kojem je navedeno 14 ključnih prioriteta na kojima zemlja treba raditi kako bi ojačala demokratiju i funkcionalnost države, unaprijedila vladavinu prava, poštovala i garantovala temeljna prava građana, te učinila javnu upravu efikasnijom. Rad na ovim ključnim prioritetima mora se nastaviti i za vrijeme pandemije jer bi ostvareni napredak istovremeno omogućio i pouzdaniji odgovor na COVID-19.
U aprilu 2020. godine, Predsjedništvo BiH se formalno obavezalo na provedbu reformi neophodnih za ispunjavanje 14 ključnih prioriteta i predstavilo inkluzivan proces sa ciljem ubrzanja napretka BiH na njenom putu evropskih integracija.
Rezultati te odluke su bili odmah vidljivi. U maju 2020. godine, Bosna i Hercegovina je mogla aktivno i konstruktivno učestvovati na zagrebačkom Samitu o Zapadnom Balkanu, zahvaljujući ključnim pripremama u posljednjem trenutku.
Do kraja juna, Vlada RS je usvojila Strateški okvir za reformu javne uprave za BiH. Strateški okvir neophodan je korak ka efikasnijoj javnoj upravi u BiH, koja će moći pružati usluge građanima u skladu sa standardima EU.
Nakon brojnih intenzivnih rundi pregovora, Izborni zakon BiH izmijenjen je u julu, čime je građanima Mostara, nakon dugih 12 godina, konačno omogućeno da ostvare svoje glasačko pravo na opštinskim izborima, koji su zakazani za decembar 2020. godine. To je bio važan korak ka ispunjenju prvog ključnog prioriteta iz Mišljenja vezanog za slobodne i demokratske izbore.
Istog mjeseca svjedočili smo i dugoiščekivanom i ključnom napretku po još jednom prioritetu iz Mišljenja – usvajanju Poslovnika o radu Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje, formalnog tijela BiH za saradnju sa Evropskim parlamentom.
Treba napomenuti da je veći dio napretka postignut usred COVID-19 pandemije kao i da je bio moguć zbog saradnje sa Sjedinjenim Američkim Državama i drugim konstruktivnim međunarodnim partnerima u zemlji, što je političkim akterima onemogućilo da nastave igru po principu ‘zavadi pa vladaj’.
U međuvremenu je započela raspodjela paketa pomoći EU u vrijednosti od 80 miliona eura za podršku Bosni i Hercegovini u rješavanju direktnih posljedica pandemije i dugoročnijih strateških izazova. Paket obuhvata 7 miliona eura za hitne medicinske potrebe bolnica i zdravstvenih ustanova širom zemlje i 73 miliona pomoći za ublažavanje posljedica na ekonomiju i očuvanje radnih mjesta.
Dodatnih 250 miliona eura dostupno je putem programa EU za makrofinansijsku pomoć. Nedostatak saradnje i koordinacije nadležnih vlasti u BiH uzrokovao je duga kašnjenja u pregovorima oko ovog programa pomoći. Takva odlaganja samo povećavaju zabrinutost javnosti u pogledu kapaciteta nadležnih vlasti da djeluju efikasno, posebno usred pandemije.
Ali, kao što sam naglasio, EU ne sarađuje samo s političarima. Naši partneri su učitelji i nastavnici u školama, aktivisti, ljekari, medicinske sestre i drugi zdravstveni radnici, poduzetnici, prodavači, profesionalci kao i svi oni koji vjeruju u budućnost ove zemlje i aktivno rade na tome da ta budućnost bude bolja od njene prošlosti.
Svakodnevno susrećem ljude koji su živi dokaz da Bosna i Hercegovina može postići i postiže puno više nego što se to da naslutiti iz političkih prilika, bilo da je riječ o kulturnom djelatniku Elmi Hašimbegović, direktorici Historijskog muzeja u Sarajevu koji je uz podršku EU trenutno domaćin izložbe na temu bogate evropske industrijske baštine ove zemlje, a koja uspijeva održati ovaj muzej aktivnim uprkos minimalnom javnom finansiranju, ili o legendarnom penzionisanom generalu Jovanu Divjaku, neumornom aktivisti koji angažuje mlade na izgradnji svjetlije budućnosti, ili, pak, mladom umjetniku poput Rikarda Druškića, koji sarađuje s mojim timom i mladim kolegama umjetnicima na oslikavanju murala širom zemlje u čast solidarnosti i inkluzije.
Ali priče o izuzetnim ljudima Bosne i Hercegovine idu mnogo dalje od naslova u medijima. Zapravo, što ih više upoznajem, to sam više dirnut neumoljivom snagom i karakterom ovih ljudi s kojima dijelim isto evropsko tlo. Dostojanstvenošću borbe Emsude Mujagić, predsjednice Udruženja „Srcem do mira“ u Prijedoru, čijih je 48 članova porodice ubijeno, i njenom posvećenošću podizanju svijesti u traganju za posmrtnim ostacima stotina civilnih žrtava iz Prijedora. Nesebičnom požrtvovanošću Vanje i Kenana iz „Tima volontera/Heroji ulice“ koji su udružili snage s volonterima iz Pomozi.ba u Sarajevu, Miroslava iz „Mozaika prijateljstva“ u Banjaluci, Nine i njenih kolegica koje vode „Minores“ u Mostaru, te svih onih koji su pružili ruku pomoći svojim sugrađanima u danima nakon pojave COVID-19. Prošle sedmice sam upoznao Nurku, koja brine o svom sinu i koja je, sa suzama i nadom u očima, nakon 25 godina, kao interno raseljena osoba, napokon uselila u svoj novi dom u Kaknju, u okviru Regionalnog stambenog programa čiji je većinski donator EU.
Zbog njih vjerujem da se status quo može mijenjati i to na bolje. Također vjerujem da neposredni i dugoročni koraci koji se poduzimaju u borbi protiv COVID-19 i njegovih posljedica, uz podršku EU, mogu dodatno osnažiti napredne elemente u bh. društvu.
Ipak, ja i dalje nisam zadovoljan sa tempom BiH u procesu pristupanja EU. Puno dragocjenog vremena je izgubljeno.
Nakon najnevjerovatnije i najizazovnije godine za sve nas, još je čvršće moje uvjerenje da postoji više razloga za optimizam nego za cinizam kao i moja opredijeljenost da udvostručim svoje napore u korist napretka ove zemlje i njenih građana na putu ka EU.
Prošla godina je, ako ništa drugo, pokazala je da nijedna globalna kriza ne može stati na put evropskim težnjama građana u Bosni i Hercegovini, jer se partnerstvo između EU i ljudi širom zemlje samo produbilo.
Sada kada Evropa kreće na težak put oporavka i kada zajedničkim snagama kreiramo novu viziju budućnosti, iskazane težnje građana nam moraju biti vodilja.
Izvor: Europa.ba
by MPI | Oct 5, 2020 | Društvena odgovornost slider, Društvena odgovornost, obrazovanje i istraživanje
Kroz aktivnosti javnog sektora zadovoljavaju se potrebe zajednice i pojedinca, gdje tržišni mehanizmi ne funkcioniraju. Obično se izraz javni sektor koristi kao zajednički naziv za javnu upravu, politički sistem, obrazovnu, istraživačku, zdravstvenu i kulturnu sferu, odnosno, to je mreža aktivnosti koja zajedno sa privredom ili privatnim sektorom, čini čitav društveni život. Organizacije javnog sektora su neprofitne organizacije. One se osnivaju u cilju osiguranja javnih dobara, odnosno, usluga koje su neophodne za opće dobro društva. Upravljanje u javnom sektoru je znatno složenije u odnosu na realni sektor. U javnom sektoru cilj organizacija je ispuniti misiju, dok je u privatnom sticanje profita.
Upravljanje u javnom sektoru
Definicija Svjetske banke kaže da je upravljanje državnom upravom način na koji se koristi moć da se rasporede i upotrijebe društvena i ekonomska sredstva jedne države, kako bi se omogućio dalji razvoj. Ciljevi dobrog upravljanja su se mijenjali vremenom. U početku, cilj ovog načina vođenja uprave bilo je postizanje općeg dobra i zadovoljstva svih građana. Kasnije, fokus je bio na očuvanju društvenog uređenja. Na kraju, cilj dobrog upravljanja postala je pomoć tržišno orijentiranim organizacijama da ostvare što veći profit. Dobro upravljanje državnom upravom omogućava poticaje svim učesnicima. Tako oni koji ga provode zaslužuju poštenu naknadu i prepoznavanje njihovog rada od strane ostatka stanovništva. Stanovnicima se pruža bolji i lagodniji život. Međutim, u stvarnosti situacija je znatno drugačija.
Organizacije javnog sektora su pod pritiskom mnogobrojnih, nerijetko suprotstavljenih potreba, zahtjeva i interesa koji određuju njihovo djelovanje. Shodno tome u nastavku je data analiza efikasnosti i konkurentnosti javnog sektora zemalja zapadnog Balkana sa osvrtom na Bosnu i Hercegovinu.
Problem rasta javnog sektora u 20. stoljeću uzrokovao je da dio i razvijenih zemalja troši jednu trećinu do polovine svog dohotka na državne usluge. Za zemlje u tranziciji nerijetko se kaže da imaju višak zaposlenih, a manjak radnika. Atraktivnost, odosno, sigurnost posla u javnom sektoru je znatno veća u ovim zemljama, što pokazuju i razlike u prosječnim plaćama u odnosu na privatni sektor, izuzetak su određene industrije poput IT i sl.
U komparaciji sa zemljama Skandinavije koje imaju relativno velik javni sektor, ali mali državno-administrativni aparat, za BiH vrijedi suprotno. Veličina javnog sektora u Danskoj, Švedskoj i Finskoj ne proizlazi iz golemog birokratskog aparata, nego većeg broja doktora, medicinskih sestara i učitelja u odnosu na BiH. U pojedinim organizacijama javnog sektora u BiH najveći broj zaposlenih su oni koji predstavlja osoblje podrške tzv. pomoćni radnici. Tako npr. u jednom općinskom sudu u BiH imate 108 sudija i 359 ostalih zaposlenih, sličan omjer je i u pojedinim javnim komunalnim preduzećima itd. U pogledu broja zaposlenih na fakultetima treba biti više profesora, u bolnicama doktora, u policiji policajaca, nego drugog osoblja. U vrijeme pandemiije
COVID-19, najbolje vidimo u zdravstvu šta znači kad imamo pogrešan balans zaposlenih u organizacijama javnog sektora.
Mjerenje efikasnosti javnog sektora
U proteklih 30 godina razvijeno je nekoliko metodologija mjerenja i analize efikasnosti i konkurentnosti javnog sektora. Zbog sveoubuhvatnosti i različitih uređenja zemalja teško je imati općeprihvaćenu metodologiju, bez nedostataka mjerenja. Međutim, posljednjih nekoliko desetljeća razvile su se određene relevantne metodologije koje kompariraju javne sektore različitih zemalja. Jedna od najviše prihvaćenih metodologija analize efikasnosti javnog sektora je ona koja se primjenjuje na zemlje članice Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD). U ovoj metodologiji obuhvaćene su oblasti administracije, obrazovanje, zdravstva, infrastrukture, distribucije dohotka, stabilnost i ekonomske performanse.
Prvo izdanje istraživanja OECD pod nazivom Government a Glance Western Balkan predstavlja ključne pokazatelje o tome kako vlade u ovom regionu rade i funkcioniraju, omogućavaju vladama da uspoređuju njihov međusobni učinak i prema zemljama OECD-a i njihove prakse prema EU i OECD. Osnove politike za provođenje procesa pridruživanja EU definirala je Evropska komisija te obuhvataju: demokratiju i reformu javne uprave, vladavinu zakona i ekonomsko upravljanje.
U prvom izdanju ove publikacije (2020) date su određene performanse i makroekonomski podaci zemalja zapadnog Balkana u odnosu na zemlje OECD i EU:
– Javni dug je relativno nizak (u 2018. godini prosječni dug na zapadnom Balkanu bio je 49,4 posto BDP-a, a OECD 108,6 posto). Ipak, javni dug je od 2008. znatno rastao.
– Javna ulaganja u regiji i dalje su visoka, ali padaju bržim tempom nego u zemljama OECD i EU, u prosjeku u 2018. godini dostižu 3,9 posto BDP-a.
– Baza prihoda je relativno manja. Zemlje i ekonomije zapadnog Balkana u prosjeku prikupe 5.694 američkih dolara po stanovniku u poređenju sa 17.865 dolara po stanovniku u zemljama OECD.
U posljednjem izvještaju Svjetske banke predviđa se da će zemlje zapadnog Balkana imati negativan rast (između -3 i -5.6 procenata) te ući u recesiju zbog posljedica pandemiije COVID-19. Negativan rast je u korelaciji sa trajanjem pandemije.
Tako se za BiH predviđa pad BDP od 3,2 posto. Na potrošnju domaćinstava uticat će i niže doznake novca iz inozemstva, za koje se predviđa da će u regionu biti za 10 posto godišnje manje u odnosu na prethodnu godinu, s tim da se predviđa da će Srbija i Crna Gora imati pad od gotovo 20 posto.
Pandemija COVID-19 ostavlja dvostruki negativni efekat, kako na privatni, tako i na javni sektor. Ova kriza generira poremećaje na strani ponude i potražnje na tržištu, odnosno, smanjuju prihode i potrošnju domaćinstava, a samim tim i fiskalne prihode, što doprinosi povećanju budžetskih deficita i ekspanzivnijem zaduživanju zemalja. Javni dug zemalja zapadnog Balkana znatno je veći u odnosu na prošlu svjetsku ekonomsku krizu iz 2008. godine. Na osnovu svega navedenog postavlja se pitanja kako će države uspostaviti balans između fiskalne održivosti, podrške privredi, javne potrošnje i otplate duga.
Brze i pažljivo osmišljene mjere ublažavanja mogu ograničiti društveni i ekonomski uticaj ove krize, ali one moraju uzeti u obzir uslove u zemlji i neizvjesnost koliko će kriza trajati. Vlade svih šest zemalja najavile su i već poduzimaju fiskalne i socijalne mjere za podršku građanima i preduzećima tokom vanrednih situacija – u rasponu od jedan do 6,7 posto BDP-a. Zemlje koje su ušle u krizu s većim fiskalnim prostorom i manjim procentom javnog duga i javne potrošnje, imaju više mogućnosti za finansiranje većih programa podrške.
(Ne)zadovoljstvo građana javnim uslugama
Zadovoljstvo građana javnim službama i institucijama može se smatrati direktnim ishodom vladine politike i akcija, a rezultati istraživanja zadovoljstva mogu otkriti mnogo o tome kako vlade funkcioniraju, kako u pogledu stvarnih iskustava građana, tako i njihovih očekivanja .
Gallupova svjetska anketa redovno ispituje zadovoljstvo građana javnim uslugama (npr. zdravstvo, obrazovanje i pravda) na uzorku od 1.000 stanovnika u svakoj zemlji. Prikupljeni podaci omogućavaju kreatorima politika da procijene kako se zadovoljstvo vremenom promijenilo i uporede nivo zadovoljstva u različitim državama. Tokom protekle decenije, građani zapadnog Balkana postali su zadovoljniji zdravstvenim uslugama, ali manje su zadovoljni obrazovnim uslugama. Za obje vrste usluga manje su zadovoljni od građana koji žive u zemljama OECD i OECD-EU.
U 2019. godini 52 posto građana zapadnog Balkana u prosjeku je prijavilo da su zadovoljni kvalitetom zdravstvenih usluga. To je više nego u 2009. godini (44 posto), ali značajno je niže od prosječnog nivoa zadovoljstva u zemljama OECD (69 posto) u 2019. Kosovo je prijavilo najveću stopu zadovoljstva (57 posto) zdravstvenim sistemom, dok je Sjeverna Makedonija prijavila najnižu stopa (46 posto). U posljednjoj deceniji, zadovoljstvo zdravstvenim uslugama značajno se poboljšalo u Albaniji i na Kosovu (za 21 i 27 posto respektivno), dok se smanjilo u Sjevernoj Makedoniji ( sedam posto.) i Crnoj Gori ( pet posto).
Više od polovine građana u regiji u prosjeku je bilo zadovoljno svojim obrazovnim sistemima i školama (57 posto). Ipak, to je niže od stope zadovoljstva od prosjeka u zemljama OECD i OECD-EU (67 i 68 posto). Tokom protekle decenije, općenito zadovoljstvo obrazovnim sistemom opadalo je u većini zemalja zapadnog Balkana (u prosjeku sedam posto). Albanija ima najvišu stopu zadovoljstva u regionu (59 posto), dok građani Sjeverne Makedonije imaju najmanju (54 posto). Stopa zadovoljstva obrazovanjem u BiH je 57 posto. Kosovo je imalo najveći pad stope zadovoljstva, sa 73 u 2009. godini na 56 posto u 2019. To odražava relativno niske performanse na PISA ispitima za učenike, koji upoređuje rezultate obrazovnih sistema širom svijeta. Crna Gora je doživjela veliki pad, od 14 posto, u zadovoljstvu obrazovnim sistemom i iznosi koje sada iznosi 59 posto.
Povjerenje u pravosudni sistem i sudove ostalo je stabilno u posljednjem desetljeću, ostajući na vrlo niskom nivou u odnosu na nivo zemalja OECD i EU.
BiH među najgorima
Svjetski ekonomski forum (WEF) uveo je novi Globalni indeks konkurentnosti 4.0 (GCI).
Indeks je godišnje mjerilo koje daje mogućnost svim donosiocima odluka i politika da gledaju izvan okvira kratkoročnih i reakcionih mjera, kako bi procijenili stvarni napredak u odnosu na čitav niz faktora koji određuju produktivnost. Indeks je organiziran na osnovu 12 stubova: institucije, infrastruktura, primjena informatičkih i komunikacijskih tehnologija, makroekonomska stabilnost, zdravstvo, vještine, tržište proizvoda, tržište rada, finansijski sistem, veličina tržišta, poslovna dinamika i sposobnost za inovacije.
Rezultati globalnog indeksa konkurentnosti pružaju nepristrasne informacije, koje mogu omogućiti liderima u javnom i privatnom sektoru bolje razumijevanje i oblikovanje svojih strategija u eri Četvrte industrijske revolucije.
Prema posljednjem izvještaju Indeksa globalne konkurentnosti GCI za 2019. u dijelu koji se odnosi na učinak javnog sektora, BiH se nalazi na 137. mjestu. Kao kriteriji se uzimaju teret državnih propisa, efikasnost pravnog okvira u rješavanju sporova i indeks razvijenosti e-uprave.
U ovom izvještaju indeksa globalne konkurentnosti za BiH stubovi koji su zabilježili bolje rangove su: makroekonomsko okruženje (64) sa ocjenom 75, stub zdravstva (73) sa ocjenom 80 i stub usvajanja informatičkih i komunikacijskih tehnologija (80) sa ocjenom 52.
Najgore rangirani stubovi su: sposobnost inovacija (117) sa ocjenom 28, stub poslovne dinamike (117) sa ocjenom 51 i stub institucija (114) sa ocjenom 44.
Prema metodologiji izračuna indeksa, Slovenija je ostvarila najbolje rezultate globalne konkurentnosti u regiji (35. mjesto). Može se reći da je dobre rezultate ostvarila i Hrvatska koja se sa 68. mjesta pozicionirala na 63. mjesto. Crna Gora je napredovala sa 84. na 73. mjesto u odnosu na prethodnu godinu, dok je Srbija, iako dobro rangirana u odnosu na zemlje okruženja nazadovala za sedam pozicija u rangu u odnosu na prethodnu godinu, te se sa 65. mjesta pozicionirala na 72.mjesto. Albanija je ostvarila nazadak te se sa 76. mjesta pozicionirala na 81.mjesto, dok je Sjeverna Makedonija ostvarila napredak za dva mjesta i zauzela 82.mjesto na rang listi zemalja okruženja. Od sedam zemlja u okruženju, Bosna i Hercegovina je nazadovala za jedno mjesto i rangirana je na posljednjem, 92. mjestu.
Kada su stubovi konkurentnosti u pitanju izvještaj pokazuje slabosti zemlje na koje donosioci odluka moraju obratiti pažnju te ubrzano raditi na rješavanju istih, kako bi se stvorili uslovi u kojima bi se isplatilo investirati u zemlju, te podigao živorni standard građana.
Prema Izvještaju o lakoći poslovanja (Doing Business 2020) Svjetske banke, Bosna i Hercegovina je zauzela 90. mjesto od ukupno 190 zemalja svijeta.
Da bi se započeo biznis u BiH, potrebno je ispoštovati 13 procedura za što je potrebno izdvojiti do 80 radnih dana. Komparacije radi, Estonija je jedna od zemalja koja je najviše napredovala u oblasti uprave. Njihov e-businessregistration model je predstavljen 2007. godine i skratio je vrijeme osnivanja privrednih subjekata sa pet dana na oko dva sata, učinio javni sektor, odnosno, zemlju atraktivnijom za investitore te smanjio potrošnju administrativnih resursa. Na temelju dugogodišnjeg istraživačkog programa Svjetske banke (Worldwide Governance Indicators -WGI), pokazatelji upravljanja širom svijeta obuhvaćaju šest ključnih dimenzija upravljanja: sloboda građana u odabiru vlade, politička stabilnost i odsustvo nasilja, efikasnost vlade, kvaliteta regulativa, vladavina prava i kontrola korupcije.
Prema podacima Svjetske banke, BiH je između 2002. i 2018. godine napredovala na poljima efikasnosti vlade, vladavine prava i kvalitete regulativa, ali se još uvijek nalazi na negativnoj strani intervala sa ocjenom za 2018. godinu -0.6185 na skali od -2.5 do 2.5. Kada je u pitanju sloboda građana u odabiru vlade, u istom periodu naša zemlja je stagnirala i zadržala identičnu negativnu ocjenu. Po pitanjima političke stabilnosti i kontrole korupcije, naša zemlja je nazadovala. Hrvatska (0.1983) i Crna Gora (0.1312) imaju znatno bolje pokazatelja kada je u pitanju efikasnost javnog sektora.
Neefikasan javni sektor BiH guši realni sektor skupom birokratijom i poreznim i parafiskalnim nametima zbog svoje veličine (javna potrošnja veća od 40 posto BDP-a) i nefunkcionalnosti te doprinosi da odnos privatnog sektora prema njemu bude drugačiji. Kao negativni indikatori nekonkurentnosti i lošeg upravljanja javlja se pojava korupcije, sive ekonomije, nepovjerenja u vladu, kvalitet sudstva i sl.
Nepovjerenje prema vladama
Istraživanje svjetske ankete Gallup najcjelovitiji je izvor međunarodno uporedivih podataka o povjerenju u upravljanje. Prema izdanju za 2019. godine, građani u regionu zapadnog Balkana imaju manje povjerenje u svoje nacionalne vlade od građana u zemljama OECD i EU. Građani Srbije imaju najviši nivo povjerenja u svoju nacionalnu vladu (48 posto). Građani BiH imaju najmanje povjerenje u svoju nacionalnu vladu (23 posto). Povjerenje građana u vlade zemalja EU su ostale stabilne na oko 44 i 45 posto respektivno od 2007. Istraživanje Gallupove svjetske ankete 2019. pokazuje da je i dalje prosječno povjerenje u nacionalne vlade na zapadnom Balkanu više kod starijih osoba nego kod mladih. Navedeno potvrđuje i sve veći odlazak mladih ljudi iz ovih zemalja.
I na kraju, opće je poznato da javni i privatni sektor predstavljaju sistem spojenih posuda čija je veza na principu uzrok-posljedica. Efikasnost javnog sektora doprinosi razvoju ukupne privrede i obratno. Naučno je dokazano da države, sa razvijenim sistemom dobrog upravljanja, efikasnim javnim sektorom kroz koji se sistemski ulaže u edukaciju, istraživanje i razvoj te podršku realnom sektoru, kreiraju veće blagostanje njenih stanovnika. Nažalost, stanovnici BiH i zemalja zapadnog Balkana na ovo će morati još pričekati.
Izvor: Business Magazine
by MPI | Oct 5, 2020 | Društvena odgovornost slider, Društvena odgovornost, obrazovanje i istraživanje
U cilju unapređenja i modernizacije javnih usluga za sve građane, UNDP i Britanska ambasada u Bosni i Hercegovini potpisali su Memorandum o razumijevanju za pokretanje četverogodišnjeg programa digitalne transformacije, u vrijednosti od pet miliona američkih dolara usmjerenog na uvođenje novih digitalnih rješenja, politika i usluga, kao i unapređenje digitalnih vještina i kapaciteta u javnom sektoru, saopćeno je iz UNDP.
„Ujedinjeno Kraljevstvo, kao globalni lider u digitalnoj upravi ima značajna iskustva. U okviru naše posvećenosti podrške reformama u BiH, želimo podijeliti ovo znanje kako bismo pomogli transformaciju načina rada vlada u BiH, povećali njihovu odgovornost prema građanima i unaprijedili pružanje usluga na koje se građani oslanjaju. To već radimo. Ovaj Memorandum o razumijevanju javna je potvrda da ćemo udružiti digitalno iskustvo Ujedinjenog Kraljevstva i naše liderstvo sa stručnošću lokalnog sektora i znanjem UNDP-a, dok pokreću novi Program digitalne transformacije za period 2020. do 2024. godine“, istaknuo je britanski ambasador u Bosni i Hercegovini Matt Field.
Pandemija koronavirusa pokazala je koliko je građanima važna dostupnost usluga, ali i koliko je važno da javna uprava može nastaviti s radom u kontekstu kada je onemogućeno fizičko prisustvo.
„Za UNDP, digitalno upravljanje i transformacija u javnom sektoru je važan prioritet i dugoročni prioritet. Digitalna transformacija danas utječe na sve sfere našeg društva i sve aspekte naših života. Kontinuirano smo radili na jačanju institucija upravljanja, ali i na pristupu građana uslugama, kao i dijalogu između građana i njihovih izabranih predstavnika te pružanju odgovarajućih usluga. Ponosni smo što danas kroz ovaj Memorandum o razumijevanju imamo priliku formalizirati naše partnerstvo s ciljem šireg djelokruga rada i pružanja sveobuhvatnog portfelja podrške našim partnerima tako da e-uprava i e-usluge budu dostupne svim građanima“, naglasila je Steliana Nedera, rezidentna predstavnica UNDP-a u Bosni i Hercegovini.
Postojeća globalna tehnološka transformacija trajno je promijenila načine na koji građani komuniciraju međusobno, kao i sa svojim vlastima. Globalna iskustva pokazuju da tehnologija može osigurati značajne uštede u javnim budžetima i povećati učinkovitost javnih usluga.
Program digitalne transformacije za period 2020. do 2024. godine doprinosi naporima u reformi javne uprave u BiH i ima za cilj ubrzati razvoj javnih usluga kroz rad na politikama i propisima, mogućnostima za tehnološke inovacije, te osigurati podršku za unapređenje digitalnih vještina službenika na svim nivoima vlasti za korištenje novih dostupnih alata i uvrštavanje novih praksi u njihov rad, a u korist građana u cijeloj zemlji.
Izvor: Business Magazine
by MPI | Oct 5, 2020 | Demokratija slider, Demokratija, građanska participacija i ljudska prava
Na Twitteru se oglasila Američka ambasada u BiH uoči predstojećih izbora.
Iz Ambasade su pozvali sve građane da prijave bilo kakve nepravilnosti.
- Pozivamo sve građane BiH da provjere svoje podatke prema popisu CIK-a s inozemnim aplikacijama za glasanje objavljenom u petak i prijave bilo kakve nepravilnosti. Svako ima svoju ulogu u izbornom integritetu – stoji u objavi Ambasade.
Izvor: Avaz.ba
Posljedni komentari