Izvještaj o poticajnom okruženju za razvoj civilnog društva u BiH (Monitoring Matrix on Enabling Environment for Civil Society Development) za 2019. godinu urađen je u sklopu projekta Balkanske mreže za razvoj civinog društva BCSDN “Zaštita civilnog ambijenta – Regionalni HUB za razvoj civilnog društva” finansijski podržanog od strane Švedske agencije za međunarodnu razvojnu saradnju (SIDA). Centar za promociju civilnog društva, kao jedna od članica pomenute mreže, pripremila je ovaj dokument u skladu sa zadatom istraživačkom metodologijom kojom se postiže ujednačen pregled stanja u civilnom društvu u sedam zemalja za koje se radi ovakav izvještaj – Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Albanija, Turska i Kosovo. Fokus istraživanja je na slijedećim oblastima: sloboda udruživanja, okupljanja, izražavanja, i pristupa informacijama, zatim oblast finansijske vitalnosti i održivosti OCD-a te odnosu između vlasti i organizacija civilnog društva.
Ovogodišnji izvještaj za Bosnu i Hercegovinu pokazuje da je civilno društvo u značajnoj stagnaciji, nemogućnosti da obezbjedi dugoročno održiv razvoj u najvećoj mjeri baziranoj na nedovoljnoj zainteresovanosti vlasti da u organizacijama civilnog društva ima konstruktivnog partnera, objektivnog kontrolora i snažnu sponu sa građanima.
Indikatori su definisani na način da budu vodič zainteresovanim akterima – OCD, vlastima i donatorima, u boljem razumijevanju pravnog okruženja i javnih politika, te njihovoj praktičnoj primjeni u skladu sa međunarodnim standardima i praksama, te se ne mogu posmatrati kao indikatori za rangiranje liste razvijenosti civilnog društva među zemljama u kojima se vrši istraživanje.
Cilj ovoga izvještaja je da pomogne usmjeravanju ka iskazanim potrebama da se u određenim oblastima pripreme neophodne promjene, definišu načini da se odgovori izazovima te da se izvrši prioritetni raspored budućih koraka u očekivanim reformama.
Izvještaj možete preuzeti na sljedećem linku: http://civilnodrustvo.ba/media/106190/report-monitoring-matrix-2019-bih.pdf
Participativno budžetiranje (PB) omogućuje građanima donošenje odluka o trošenju dijela javnog novca, a gradskoj upravi učinkovitiju raspodjelu sredstava u proračunu. Istraživanja primjene alata izravne demokracije u javnom upravljanju ukazuju na uštede u proračunima od oko 7%.
Participativno budžetiranje iznimno je osjetljiv i nipošto jednostavan proces u kojem donosite odluku o dijeljenju moći s građanima i tražite za to njihovo povjerenje. Stoga kada se gradovi odluče na taj korak poželjno je da se temeljito pripreme za samu provedbu. Na tom traguu nastavku donosimo ključne preporuke za gradove koji razmišljaju o uvođenju PB-a.
Preporuke i trikovi
Proces PB-a može se podijeliti na četiri faze:
predlaganje prijedloga od strane građana,
tehničku analizu prijedloga od strane gradske uprave,
glasovanje građana za prijedloge i
zajedničku realizaciju projekata.
Ovisno o veličini grada, gradske administracije i brojnosti relevantnih aktera u društvu ovisi i početak pripreme za provedbu PB-a. Preporuka je da to bude minimalno 6 mjeseci, a poželjno godinu dana prije.
U sklopu pripreme najvažnije je detektirati snažne partnere u civilnom društvu koji će vas pratiti u provedbi kako bi se projekt maksimalno depolitizirao te kako bi mu se osigurala održivost i svrsishodnost neovisno o budućim izmjenama na političkoj sceni.
Kroz konzultacijske cikluse u fazi pripreme potrebno je s dionicima definirati sva tehnička pitanja i korake koji se mogu predvidjeti u provedbi kao što su: ukupni iznos sredstava, kriteriji dodjele sredstava po mjesnim jedinicima i/ili na razini grada, područja financiranja, kriteriji za prijedloge projekata, proceduralni koraci tehničke analize, trajanje realizacije projekata, postojeća ili razvoj novih digitalnih rješenja, rješenja za situacije kao što su izjednačeni rezultati glasovanja, način glasovanja i način autentifikacije građana i dr.
U konzultacijski ciklus nužno je uključiti predstavnike mjesnih jedinica, gradske vijećnike/ice, upravne odjele i tvrtke u javnom vlasništvu, organizacije civilnog društva, vanjske stručnjake i dr.
Osim navedenog, u fazi pripreme izuzetno je važno:
Oformiti snažan tim za provedbu unutar gradske uprave, gradskih organizacija i udruga
Stvoriti bazu volontera i razviti gradski volonterski program
Komunicirati projekt kontinuirano s građanima
Definirati jasan evaluacijski okvir koji će vam pokazati što će se mjeriti i krećete li se u pravom smjeru
Zahvaljujući temeljitoj pripremi, provedba će vam zasigurno biti olakšana i jasnija, ali i dalje zahtjevna. Najveće izazove u provedbi nalazimo u fazi tehničke analize projekata koju je nužno realizirati u komunikaciji s građanima kako bi se izbjeglo stvaranje slike u javnosti o PB-u kao netransparentnom procesu u kojem odluke u konačnici ipak ne donose građani.
Što se tiče završne faze jednog ciklusa PB-a tj. realizacije projekata, važno je da ona ne kasni, da ste u fazi pripreme postavili realno vrijeme za izvršenje projekata i da sva potencijalna kašnjenja komunicirate na vrijeme s predlagateljima projekata. Jer ukoliko građani ocjene PB kao netransparentan i neučinkovit proces, potencijalno ste izgubili puno vremena i gradskih resursa, a sljedeće godine nećete imati veći odaziv, što bi vam svakako trebao biti jedan od ciljeva.
Ono što bih dodatno istaknuli kao primjer dobre prakse u Hrvatskoj, osim projekta “Pazi(n), proračun!” koji je osvojio brojne nagrade na razini Hrvatske i Europe, je uvođenje PB-a u osnovnim školama Grada Dubrovnika. Obzirom da su učenici vaši budući građani, uvođenje PB u školama kao dijela građanskog obrazovanja definitivno je poželjno za cjelovitiji pristup PB-u i u konačnici, bolje rezultate.
I za kraj, uspjeh PB-a temeljite na procesu, a ne isključivo rezultatima pojedinačnih projekata ili sumi projekata koji su realizirani. Pratite uspjeh kroz proces rada s građanima, njihov interes za javna pitanja i kvalitetu angažmana te kroz sinergiju gradske uprave i građana.
Riječima jednog građanina: „Ako imate osjećaj da ste nešto odlučili, onda je to PB, a ako imate osjećaj da je netko drugi donio odluku, onda to nije PB.“
Autorica: Jelena Brbora, članica Odbora za podršku PB-u i savjetnica za pametnu upravu u Apsolonu.
Vahidin Đaltur, stalni sudski vještak Informacijsko-komunikacijske oblasti, predavač na Američkom Univerzitetu u Sarajevu, odsjek za cyber sigurnost sa nama je podijelio neke savjete kako da sačuvamo sigurnost na internetu, ne samo svoju već i onih koje najviše volimo. O sigurnosti, internetu uopšte, online pedofiliji i mnogim drugim temama na jednostavan i poučan način.
Često govorite o sigurnosti na internetu, obraćate se i djeci i odraslima i svoje slobodno vrijeme poklanjate djeci u besplatnim predavanjima koje držite u Kantonu Sarajevo. Koliko su roditelji uopšte svjesni interneta i njegove širine?
Osim ljudi koji se profesionalno bave ITjem, ostatak populacije i ne zna baš dovoljno. Prije svega bitno je naglasiti da je samo cca15% interneta vidljivo običnom korisniku, odnosno stranice kojima se može pristupiti preko pretraživača kao što je google. Dakle, sve što možete pretraživati putem googla i sličnih servisa je vidljivi dio interneta. Internet u smislu kakvom ga većina ljudi shvata nazivamo „površinski internet“, „indeksirani internet“ i „vidljivi internet“, a prema nekim procjenama sadrži više od 5 milijardi stranica. Ostalih cca 85% čine deep i dark web. Često se pravi poređenje ledenog brijega kako bi se opisala razlika između površinskog i deep weba: ono što vidimo na površini je mnogo manje od onoga što se nalazi ispod površine.
Pa da ukratko pojasnimo, Deep web (skriveni ili „nevidljivi“ internet) je deo World Wide Weba kojem se može pristupiti preko standardnih internet browsera, ali koji glavni pretraživači nisu indeksirali. Njega čine različite baze podataka, email servisi, online bankarski servisi i mnogi drugi koji su zaštićeni lozinkama ili paywallom. Razlozi za neindeksiranje su razni: neadekvatna konfiguracija sajta ili servisa, namjerno izostavljanje iz pretrage, paywall, zahtjevi za registracijom i ostala ograničenja pristupa sadržaju.
Dark web je relativno mali dio deep weba. Sajtovi i servisi na dark webu su namjerno sakriveni i ne može im se pristupiti preko uobičajenih internet pretraživala, već samo pomoću specijalnih softvera poput TOR ili I2P (Invisible Internet Protocol) ili preko mreža kao što je Netsukuku. Najčešće se koristi TOR pretraživač. Dark web korisnicima pruža anonimnost pretraživanja, odnosno primenjuje se jaka enkripcija zbog koje je teško identifikovati posjetioce sajtova, ali i onih koji takve sajtove održavaju. Stranice dark weba se između ostalog koriste Ii za ilegalne radnje poput prodaju droge, hakerskih alata i dečije pornografije.
I vi ste roditelj, pritom visoko obrazovan na temu opasnosti na internetu. U kojoj mjeri vaša ćerka koristi internet i kako vi nju štitite? Možda iz toga možemo naučiti nešto i mi svi.
Kao i njeni vršnjaci, najbitnije je da ima neki WiFi na koji se može “zakačiti”, a ostatak priče je: ko je objavio novi story na instagramu, ko je šta “lajkao”, onda ide red youtube-a, pa red vibera, pa sve u krug. Dok se sve to pregleda i pri tome otkuca koja poruka, proleti sat vremena. Stoga se ne čudite nakon što kažete djetetu da ostavi telefon jer već tri sata bleji u ekran, dobijete odgovor “pa uzeo sam ga prije 15 minuta”. Bitno je odrediti, te postaviti jasna pravila kojih se dijete mora pridržavati. Pa uzmimo za primjer da nema korištenja mobitela dok se ne završi školska zadaća (odmah budite spremi da im svaki put treba mobitel da nešto pitaju raju iz razreda, jer u školi nisu dobro shvatili nastavnicu). Dalje, tokom jela, mobitelu nije mjesto na stolu. Jako je bitno da pred odlazak na spavanje, i mobitel ide na “spavanje”, ali u drugu prostoriju. Ako je potrebno, ugasiti i WiFi na routeru, odrasli svakako imaju net preko telekom operatera (djeci na mobitelu onemogućite pristup data podacima, jer će vam u protivnom svaki dan tražiti da im dopunite kredit kako bi vam se mogli javiti kad stignu u školu….da se vi ne brinete jesu li stigli). Bez obzira na sve potencijalne restrikcije, bitno je razgovarati o dobrim i lošim stranama korištenja interneta, te ih pripremiti na kakve sve stranice mogu “slučajno” nabasati (npr. nemojte misliti da djeca neće pronaći stranice sa pornografskim sadržajem). Eh, onda ulazimo u ulogu čuvene knjige “1000 zašto, 1000 za to”, ali bolje da vi odgovarate na pitanja, nego da ih oni sami traže ne netu…a budite sigurni, naći će ih.
Provjerite s kim se dopisuju, tj provjerite koliko accounta imaju na socijalnim mrežama (obično imaju jedan kojeg pokazuju vama, i još par koje nikad nećete vidjeti ukoliko ih sami ne otkrijete), oboje bi vas moglo neprijatno iznenaditi.
Postoje i oni odrasli koji zastupaju stav: “Nema interneta do 18. godine!” Je li to rješenje?
Vjerovatno da postoje, no ja na sreću ne poznajem takve. Moj stav je da nam internet pruža jako puno dobrih, a prije svega edukativnih sadržaja. Zašto maloljetnim osobama uskratiti pristup edukacijama koje mogu dobiti besplatno, a poređenja radi, određene kompanije naplaćuju stotine ili hiljade maraka kako bi vas naučili osnove IT’ja, programiranja, IT system administracije, grafičkih dizajnera, video animacije i svih ostalih profesionalnih edukacija. Dakle, bitno je djeci pojasniti dobre i loše strane interneta, te na šta treba da paze, tj kako da se ponašaju na netu.
Kad smo već kod interneta, čini se da se o tim opasnostima sve više priča, ali kao i u većini slučajeva sve ostaje na nivou priče. U praksi redom svi zakažemo. Priča se o prisluškivanju, o tome da nas kompanije slušaju pa nam tako serviraju reklame, o virusima koji kradu identitet…Šta je od toga Holivud, a šta istina?
Istina je vrlo uznemirujuća, rijetki su oni korisnici koji znaju ostati “ispod radara”. Pa da krenemo redom, ukoliko imate (a imate) mail account na bilo kojem besplatnom mail servisu (gmail, yahoo itd.), vaši mailovi se skeniraju od strane kompanija pod izgovorom sigurnosne provjere zbog eventualnih malicioznih programa. Ono što se “usput” obavlja je sistematsko pretraživanje svake napisane poruke, odvajanje ključnih rijeći, izdvajanje IP adrese (a kroz nju I vaše geolokacije). Eh, onda se zapitamo zašto nam na netu iskaču marketinške poruke o stvarima koje nas baš tada interesuju… Treba znati da niko ne daje “besplatno” e-mail adresu i cca 5GB diskovnog prostora, sva ta infrastruktura košta, kako u opremi, tako i u održavanju. Dakle, naše privatne informacije se prodaju na otvorenom tržištu kao roba. Ako pričamo u prisluškivanju, bitno je razdvojiti velike korporacije koje se bave industrijskom špijunažom (prava informacija je zlata vrijedna), određene pojedince tj hakere koji pokušavaju iz raznih razloga pratiti pisanu ili glasovnu komunikaciju, I naravno ono što pojedince najviše brine, agencija za sprovođenje zakona.
Hakeri se koriste phising metodama, tj poslaće vam email sa određenim informacijama, linkovima ili slikama. Ukoliko se “upecate” i kliknete na nešto od toga, velika je vjerovatnoća da će vam se učitati maliciozni program koji može pristupati kameri ili mikrofonu, a samim time gledati I slušati sve ono što je u okolini vašeg mobilnog telefona ili računara.
Nekad neko reče i osta zapisano “koliko para, toliko i muzike”, odnosno, sa kojim resursima raspolažete, toliko ćete biti u mogućnosti pratiti sve komunikacije koje “putuju zrakom”, a danas su to sve. Često po portalima možete pročitati razne “recepte” kako da otkrijete da li vam neko prisluškuje telefon, od određenog šuma dok razgovarate, veoma brze potrošnje baterija na mobitelu, a i određenih kodova koje ukucate pa vam vaš mobilni aparat pokaže “nešto”.
Paranoja čini svoje i ljudi se sami ubijede da ih neko “sluša”. Međutim, istina je da ako vam telefon prisluškuju državne službe, nikakvim postupkom ne možete to saznati.
Tema online pedofilije je nažalost nešto s čim se sve češće susrećemo. Sarađujete s raznim institucijama na sličnim slučajevima. Kada biste morali to nimalo prijatno iskustvo da pretvorite u nekoliko savjeta za sve, ne samo roditelje, već korisnike interneta, šta bi to bilo? Smijemo li uopšte pitati koliko je tako nešto rasprostranjeno kod nas?
Dobro obratite pažnju kada skidate određene fajlove sa interneta (npr filmovi), a pogotovo ako su to RAR ili ZIP ekstenzije. Kada raspakujete takve datoteke, mogli bi se iznenaditi da pored traženog filma, u folderu pronađete i mnoštvo eksplicitnih fotografija maloljetnih osoba. Ovo je jedan o načina kako pedofili međusobno razmjenjuju sadržaje. Zakon kaže da je posjedovanje obnažene fotografije malodobnog djeteta krivično djelo. Koliko sam upoznat, RS je odnedavno usvojila zakon koji kaže da je i pregledavanje takvih sadržaja na internetu krivično djelo, dok u FBiH to još nije stupilo na snagu. Može se desiti i da vam neko namjerno pošalje email ili chat poruke sa takvim fotografijama, jako je bitno da ih ne zadržavate danima, već odmah obrišete.
Rasprostranjenost kod nas je dosta veća nego znamo, a skoro svaki mjesec možete pročitati na portalima kako je sprovedena neka akcija na lišavanju slobode određenih osoba koje se sumnjiče za trgovinu eksplicitnih sadržaja malodobne djece.
Muškarci vs žene i tema nasilja. Mnogo više pričamo o ženama kao onima nad kojima se nasilje vrši. Ima li i u kojoj mjeri obrnutih slučajeva?
Obzirom da govorimo o nasilju na internetu, slika je dosta drugačija od one koju znamo kada govorimo o klasičnom nasilju. Internet nam dozvoljava da se lažno predstavljamo tj kreiramo lažne accounte, sakrivamo IP adrese i naš stvarni identitet. Često se počinitelji nikada ne otkriju, a samim time ni spol osobe koja stoji iza određenih uvreda, prijetnji i sl.
Ono što se barem u mojoj praksi pokazalo kada je vršnjačko nasilje putem interneta kod djece u osnovnim školama, djevojčice su često dosta “oholije” od dječaka.
Moderni život se ne može zamisliti bez informacija, a poslovne institucije, mediji, naučni i istraživački centri, odbrambene i sigurnosne agencije, bukvalno, bez informacija ne bi mogli funkcionisati.
Informacijama upravljaju veliki kompjuterski sistemi, a ovisnost o informacijama čini te sisteme vrlo ranjivim metama za cyber napade. Državne institucije, velike kompanije, globalni mediji, banke, imaju na svojim kompjuterskim sistemima i vrlo osjetljive informacije koje su povjerljive, a krađa tih informacija može prouzrokovati ogromnu finansijsku štetu ili ugroziti nacionalnu sigurnost.
Nermin Kurtović, instruktor za specijalne operacije, navodi da se u savremenom digitalnom okruženju cyber prijetnje razvijaju sofisticirano, ubrzanim tempom i globalno, a sa razvojem informacionih tehnologija i digitalizacijom u svakodnevnom životu i naše društvo se suočava s potencijalno pogubnim posljedicama cyber napada.
Stalni tehnološki napredak u cyber prostoru mijenja se puno brže nego što države mogu osmisliti sisteme zaštite i regulacije u cyber prostoru. Javljaju se nove izuzetno osjetljive oblasti na cyber napade, kao što su avioni i medicinska industrija.
Novi način ratovanja
Poznato je već od ranije da su avioni puni bakterija, virtuelnih i bioloških i njima se može jednostavno manipulirati. U oblasti medicine, npr. cyber napadi na bolničke uređaje mogu imati smrtonosne posljedice po pacijente.
“Prije svega, aktivnosti koje nam je omogućio cyber prostor su mnogobrojne. Internet je postao nadnacionalna kategorija i on ne poznaje granice, razlike, jednim klikom vi danas možete da saznate sve što vas zanima, u tom smislu, cyber prostor nosi veliku opasnost. Suočavamo se prostorom koji ne možemo da, tako lako, kontrolišemo“, mišljenja je Fahrudin Kladničanin, programski direktor Akademske inicijative “Forum 10” iz Srbije.
Zabilježeno je mnogo primjera cyber napada u svijetu, kako na državne sisteme, tako i na velike kompanije, medije, odbrambene i sigurnosne institucije. Takvi napadi spadaju u novi način ratovanja, koji prije nije postojao, a naziva se cyber ratovanje ili peta dimenzija rata.
Vezano za segment cyber ratovanja, Kurtović kaže:
„Tradicionalne cyber prijetnje i ranjivosti poput virusa, zlonamjernih softvera ili krađe podataka, blijede u usporedbi sa mogućnostima devastirajućih cyber napada na energetsku, sigurnosnu, vojnu, transportnu, komunikacijsku, bankovnu ili privrednu infrastrkturu. Ovakvi i slični napadi već nanose enormne štete privredama mnogih zemalja, imaju pogubne posljedice po živote stanovnika, te se globalno tretiraju kao prijetnje za nacionalnu sigurnost, teroristički ili ratni čin.“
Inicijativa za globalnim sporazumom
Iako se zna da je šteta od cyber napada ogromna, dosta se zna i o vrstama cyber napada, ciljevima i posljedicama, ipak u svijetu nije postignut dogovor vezano za definisanje cyber napada niti postoji jedinstvena regulativa.
Faris Marukić, analitičar za sigurnosnu problematiku kaže:
„Na globalnom planu postoji niz pokušaja ujednačavanja praksi iz oblasti sigurnosti u virtualnom prostoru. Koliko neke države ovo pitanje smatraju ozbiljnim i aktuelnim govori i primjer Japana koji ima ministra za cyber sigurnost. Druge države kao što je Kina imaju zakonske okvire koji regulišu ovu oblast, a što je važnije ti zakonski okviri se često prilagođavaju novonastalim okolnostima. Pojavila se i inicijativa brojnih sigurnosnih eksperata da se na nivou UN-a donese jedan okvirni sporazum koji bi se bavio ovom problematikom. Da li će postojati volja među ključnim akterima za ovakav dokument tek ćemo da vidimo.“
Razvijene države na dnevnoj osnovi prate djelovanje u cyber prostoru. Tako, prema istraživanju britanske vlade za 2019. godinu, samo u Velikoj Britaniji je zabilježeno da je preko 32 posto kompanija bilo izloženo cyber napadima ili „prodoru“.
“Evropa i SAD, ali i ostatak svijeta, dugi se niz godina suočavaju sa direktnim cyber napadima na vitalnu ekonomsku, transportnu, informacionu, privrednu, vojnu i ostalu vitalnu infrastrukturu, a vjeruje se da većina tih napada dolazi sa prostora Rusije, Kine i Sjeverne Koreje“, naglašava Kurtović.
BiH bez zakonskog okvira i strategije
Dodaje da se najsvježiji primjer masovnog cyber napada desio 28. oktobra 2019. godine u Gruziji, gdje je pogođeno više od 15.000 web stranica, uključujući predsjedničku web stranicu, nevladine organizacije i privatne kompanije.
Mediji i poznavaoci prilika u Gruziji odgovornost za ove cyber napade prebacuju na Rusiju.
Cyber sigurnost je nešto što je vrlo značajno za sve države, ogromna finansijska sredstva se ulažu u ovu oblast.
Tako Marukić navodi:
„Evropska unija je u aprilu ove godine usvojila i Akt o cyber sigurnosti koja donosi sistem certificiranja na nivou EU i formiranje zasebne agencije za sigurnost u cyber prostoru koja će zamijeniti Agenciju Evropske unije za mrežnu i informacijsku sigurnost (ENISA). Pored ovoga, EU je u 2018. godini ažurirala svoje okvire za politiku cyber odbrane.“
Zapadni Balkan spada u područje sa najnižim nivoom cyber zaštite u Evropi. Jedna od rijetkih država koja nema relevantan zakonski okvir kao ni strategiju cyber sigurnosti je Bosna i Hercegovina.
Kompletna infrastruktura podložna napadima
U više navrata se pokušavalo pokrenuti to pitanje s mrtve tačke, ali do sada nije puno učinjeno. Bosna i Hercegovina prema GCI (Global cyber index) u svijetu se nalazi na 118., a u Evropi na 43. mjestu. GCI Indeks predstavlja mjerenje napretka ka globalnoj posvećenosti cyber sigurnosti. Važno je napomenuti da je BiH najlošije rangirana u odnosu na države iz regiona, dok je Hrvatska najbolje rangirana.
Na nivou Bosne i Hercegovine na snazi je osam zakona koji sadrže pravnu regulativu koja tretira sigurnost na internetu, ali nemamo zaseban zakon o cyber/informacijskoj sigurnosti. Ne postoji ni državno koordinacijsko tijelo (kao što je tim za odgovor na računalnu sigurnost na incidente (CSIRT ili CERT) radi pravovremenog koordiniranja incidenata u cyber sigurnosti. Sa druge strane Hrvatska, Crna Gora i Srbija, imaju i zakone o cyber sigurnosti, ali i državne strategije za cyber sigurnost, već duži vremenski period.
Ipak se pokušava i u BiH pokrenuti to pitanje, pa su u oktobru 2019. godine predstavljene Smjernice za strateški okvir cyber sigurnosti u Bosni i Hercegovini. Smjernice su izrađene pod okriljem Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini i uz podršku Delegacije Evropske unije i Ureda specijalnog predstavnika Evropske unije u BiH, te Ženevskog centra za demokratsku kontrolu oružanih snaga (DCAF). Marukić je stava da ovaj korak za BiH predstavlja značajan poticaj za sve relevantne institucije da izrade svoje strategije i planove njihove realizacije zasnovane na prezentiranim smjernicama.
Kurtović upućuje na to da „Institucije, organizacije, kompanije i građani BiH, u skladu sa mogućnostima i potrebama slijede trend digitalizacije, najčešće bez potrebnih znanja komponenti cyber zaštite, ostavljajući tako kompletnu infrastrukturu podložnu cyber napadima“.
‘Mladi nesvjesni opasnosti’
Jedna od novijih opasnosti u cyber prostoru je svakako i online radikalizacija, o čemu Kladničanin kaže:
„U procesu radikalizacije mladih, internet omogućuje beskrajni nekontorolisani prostor. Prije svega mislim da mladi nisu svjesni opasnosti koje internet donosi, odnosno da nisu ‘osviješćeni’ da prepoznaju opasnosti raznih ekstremnih, nasilnih i drugih opasnosti, a sa druge strane zaštita je upitna i to su osnovni faktori koji omogućuju radikalizaciju koja u konačnici može da vodi ka nasilnom ekstremizmu ili nasilnom ponašanju.“
Kurtović nadalje zaključuje sa upozorenjem:
„Cyber napadi su realna i postojeća prijetnja BiH i zahtijevaju adekvatne mjere prevencije i cyber zaštite. Od presudne je važnosti da nadležne institucije u BiH intenziviraju saradnju u oblastima edukacije, razmjene iskustava i podataka sa SAD, državama članicama EU i NATO-a, ali i da odrede, definišu i primijene u praksi strategiju, standarde, tehnike kao i da osiguraju potrebne ljudske i materijalne resurse.“
Misija OSCE-a u BiH je podržala izradu ovog dokumenta. Svako gledište, izjava ili mišljenje, izraženo u ovom dokumentu, a za koje nije izričito naznačeno da potiče iz Misije OSCE-a u BiH, ne odražava nužno zvaničnu politiku Misije OSCE-a u BiH.
Smjernice preuzeti na sljedećem linku: https://www.osce.org/files/f/documents/4/8/438386.pdf
Posljedni komentari