by MPI | Jul 12, 2023 | Aktuelno, Demokratija, građanska participacija i ljudska prava, Generalno, Slider homepage
U Bosni i Hercegovini, kleveta i uvreda su sve do 1999. godine potpadale pod Krivični zakon. Tačnije, u zemljama bivše Jugoslavije, posebno je član 133. Krivičnog zakona, nazivan “verbalni delikt” korišten za obračunavanje sa neistomišljenicima, i brojni su primjeri kada su građani osuđeni na zatvorske kazne zbog navodnog kršenja odredbi ovog člana. Kada su početkom XXI vijeka kleveta i uvreda dekriminalizovana, zakoni o zaštiti od klevete su ocijenjeni kao dobro skrojeni i u skladu sa međunarodnim standardima slobode izražavanja, pa je prema indeksu medijskih sloboda BiH zauzimala veoma visoko mjesto, što je doprinosilo demokratizaciji društva.
Formulacije korištene u Nacrtu Krivičnog zakonika RS široko postavljaju definicije krivičnog djela. Imajući u vidu da se kriminalizuje govor, tekst ostavlja značajan prostor za različita tumačenja različitih odredaba, koje mogu dovesti do neujednačene primjene zakona i narušiti pravnu sigurnost. Također, imajući u vidu kombinaciju širokih formulacija i visokih kazni, ove formulacije imaju potencijalno vrlo značajan chilling effect. Iako je pitanje legitimnog cilja u pravilu formalnost u praksi ECtHR-a, način na koji je Nacrt pozicioniran u javnom diskursu ostavlja sumnju u intencije zakonodavca. Osnovi za isključenje protivpravnosti preuzeti iz KZ SFRJ ne doprinose uklanjanju potencijala za neujednačenu primjenu, odnosno ne pružaju zaštitu od manjka pravne sigurnosti i chilling effecta. Krivična odgovornost za klevetu i uvrede u RS bi predstavljalo dodatni instrument za vođenje strateških postupaka protiv javnog sudjelovanja (SLAPP), a što bi rezultiralo sa autocenzurom među novinarima, aktivistima, akademskim radnicima i građanima.
U konačnici, to bi dovelo do osiromašenja javne rasprave o temama koje su od javnog interesa, te spriječilo novinare i aktiviste da vrše svoju funkciju čuvara javnog interesa (public watchdog). Kriminalizacija klevete i uvrede u RS bi bila protivna standardima koje su razvili EU, CoE, OSCE i UNESCO. Zakonodavac ne može izignorisati postojanje konsenzusa na nivou ovih organizacija o nužnosti dekriminalizacije klevete, a posebno ne može zanemariti stav Evropske komisije o dekriminalizaciji. To posebno, ako imamo u vidu obavezu harmonizacije prava BiH sa pravom EU i međunarodnu obavezu entiteta da pomognu BiH prilikom izvršenja njenih obaveza u procesu EU integracija.
Cilj ove intervencije jeste pojasniti pravne posljedice klevete u domaćem pravu, objašnjavajući položaj u kojem će biti mediji i svi drugi članovi društva koji mogu biti procesuirani u slučaju da dođe do kriminalizacije klevete. Dodatno je cilj da se ukaže na pravne posljedice izmještanja postupka za razmatranje klevete iz parničnog postupka u krivični postupak i ukazati na poteškoće koje će osumnjičeni/optuženi imati.
Analiza na bhs se može pronaći ovdje
Analiza na engleskom jeziku se može pronaći ovdje
by MPI | Oct 5, 2020 | Demokratija slider, Demokratija, građanska participacija i ljudska prava
Nakon višemjesečnog zatišja uzrokovanog pandemijom koronavirusa, pitanja migracija i ilegalnih migranata ponovno postaju vruća tema hrvatske politike. Gotovo svakodnevno svjedočimo incidentimau pograničnom području Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, prema svim obilježjima nestabilnoj državi Zapadnog Balkana u koju migranti pristižu svakodnevno. Stotine migranata već je danima blokirano između dva entiteta – Republike Srpske koja im brani ulaz i Federacije BiH, konkretno Unsko-sanskog kantona koji je također odustao od prihvata ovih nesretnih ljudi budući da je svih pet izbjegličkih kampova popunjeno. Naime, na prostoru USK boravi najmanje deset tisuća migranata prepuštenih kantonalnim vlastima i kaotičnoj pomoći nevladinih humanitarnih organizacija. Svi žele ući u Hrvatsku i nastaviti put prema bogatim zemljama Europske unije.
O različitim dimenzijama ove ljudske i humanitarne, ali svakako i sigurnosne drame mediji često izvješćuju, međutim, nekoliko aspekata ipak ostaje izvan fokusa i, na žalost, interesa javnosti.
Prvi je svakako trgovina djecom, a na isticanje ovog problema naveli su me stvarni događaji čiji su akteri ozbiljno zabrinuti razmjerima ovog sve učestalijeg kriminala ili unosnog biznisa o kojem javnost malo zna, možda nimalo. Jedan od njih se odigrao u dijelu Hrvatske prema slovenskoj granici, kada je hrvatska policija zatekla skupinu migranata s dvoje maloljetne djece u dobi ispod pet godina. Djeca nisu pripadala ni jednom od uhićenih mladih migranata i službeno se vode kao „djeca bez roditeljske pratnje“, iako je riječ o traffickingu ili trgovini ljudima – najodvratnijem, istovremeno i vrlo profitabilnom biznisu koji se ubraja u najokrutnije i najbeskrupuloznije oblike nasilja nad djecom. Opće je poznato da je 2015. godine (podaci Europola), tijekom migrantske krize nestalo čak 10 000 djece migranata nakon što su stigli u Europu, te nakon što su bili službeno registrirani. Prema izvješću Vijeća Europe dio njih je završio kao seksualno roblje, praksa podvođenja djeteta za prostituciju, proizvodnju pornografskog materijala ili čak pornografske „priredbe“ raširenija je nego što mislimo. „Nestala“ djeca koriste se i za različite druge unosne kriminalne aktivnosti poput proizvodnje i trgovine drogama, a njihovi organi vrlo su traženi na crnom tržištu zdravstvenih usluga i namijenjena najbogatijim. Naravno, na prostoru Balkana djeca bez roditeljske zaštite ili zaštite državnih institucija još uvijek se ne novače za oružane sukobe, ali zato da za prosjačenje i razne vrste teškog prisilnog ili ropskog rada koji uključuje npr. najteže poslove u građevinarstvu. Mogu osobno potvrditi da sam ostala zatečena „kontingentom“ takvih robovskih radnika ili djece iz Bosne i Hercegovine u dobi do 15 godina koji su izvodili građevinske radove na luksuznoj vili na našoj obali.
Trgovanje ljudima (engl. trafficking) fenomen je koji je obilježio povijest ljudskih odnosa, u kojoj su razni oblici obespravljenosti i ugrožavanja ljudskog dostojanstva stoljećima dominirali. Trgovanje ljudima suvremena je inačica ljudskog ropstva koje se po završetku hladnog rata i u uvjetima globalizacije javlja u sve brojnijim i kompleksnijim oblicima. Unatoč stalnom trubljenju o demokraciji i „širenju“ ljudskih prava, porobljavanje odraslih kao i djece postalo je vrlo raširena, gotovo legitimna praksa koja donosi neviđene prihode. Naime, iako je riječ o teškom zločinu, ova „industrija“ naprosto cvjeta – tijekom 2017. godine godišnji prihodi trgovaca ljudi prelazili su 29 milijardi eura. Za vjerovati je da su do danas nekoliko puta povećani!
Što se tiče Unsko-sanskog kantona (USK) prema podacima Pravobraniteljstva za djecu, početkom 2018. godine u kantonu je evidentirano 63 maloljetnika (61 dječak i 2 djevojčice), međutim, taj se broj do siječnja 2020. povećao na 400. Ovaj podatak svakako varira, osobito zbog činjenice da je procjena dobi osoba koje se predstavljaju kao maloljetnici vrlo nepouzdana budući da se radi o mladim ljudima bez dokumenata. Iako je svaka zemlja slobodna odabrati metodu (rendgenski snimci kostiju ili zuba, stomatološki pregledi, kao i procjene fizičkog razvoja) utvrđivanja dobi osoba bez dokumenata, kada je riječ o dobi djece bez pratnje (koja sve više „nestaju“) prevladavaju socijalne metode, poput razgovora i procjene temeljem fizičkog izgleda. Stoga, među „maloljetničkom“ migrantskom populacijom u kojoj dominiraju uglavnom muškarci, zasigurno ima i tridesetogodišnjaka koji se „prodaju“ kao maloljetne osobe ali, na žalost, i male djece i tinejdžera koja su izravna meta trgovaca ljudima.
Prema procjenama Ujedinjenih naroda, svake se godine približno 2 milijuna djece u svijetu kupuje ili proda zbog seksualne i fizičke eksploatacije. Ponekad i sami roditelji prodaju svoju djecu kako bi se izbavili iz siromaštva. Kao najčešći izvori žrtava dječjeg ropstva navode se države Srednje i Južne Afrike, u prvom redu Nigerija te zemlje Bliskog Istoka i Srednje Azije. Primjerice, smagling ekonomija zemalja Sjeverne Afrike temelji se na običaju da se uglavnom tinejdžeri / shabab (mladi čovjek) u dobi od 14-17 godina šalju u Europu, mahom Italiju i Njemačku u potrazi za boljim životom. Iako su sve europske zemlje, pa i zemlje regije potpisnice Konvencije UN-a o pravima djeteta koja obvezuje članice na poduzimanje zakonodavnih, upravnih, socijalnih i prosvjetnih mjera kojima se osigurava pravo djeteta na zaštitu od gospodarskog izrabljivanja, te propisuje zaštita od svakog oblika zlouporabe, iskorištavanja te tjelesnog ili duševnog nasilja, ove odredbe se rijetko ili nikako primjenjuju na djecu migrante.
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, poglavito situaciji u USK, radi se o djeci koja nemaju staratelja, službeno o njima brinu socijalni radnici iz Centra za socijalnu skrb Bihać koji naravno ne posjeduje dostatne kapacitete da bi se nosio s ovom problematikom. Reguliranje statusa te djece trebalo bi biti u nadležnosti državnih tijela Bosne i Hercegovine, međutim, javna je tajna da ta djeca „nestaju“ s popisa službenih institucija bilo Hrvatske bilo BiH. Djeca „bez pratnje“ suočena su s trgovcima ljudima, te zdravstveno i životno ugrožena. Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda utvrdio je niz praznina u zakonodavstvu i procedurama postupanja s takvom djecom, uz problem registracije djece koja su rođena tijekom migracijskog procesa. Naime, nije regulirano tko vrši upis u matične knjige rođenih, a nije ni poznato što se događa s tom djecom nakon što majke napuste rodilište. Sve to naravno stvara idealan prostor za trgovinu ovom djecom, posebice kod država na migrantskoj ruti koje se suočavaju s osobitom sigurnosnom prijetnjom krijumčarenja ljudi, raširenom trgovinom ljudskim organima, trgovinom ženama i djecom u svrhu ilegalne prostitucije ili pak mladim muškarcima koji se sve više koriste za prisilan rad.
Prema standardima Međunarodne organizacije rada (ILO) kategorija najgorih oblika dječjeg rada obuhvaća ropstvo i sve njemu slične oblike prisilnoga rada, rad kojem su djeca podvrgnuta bez suglasnosti i znanja svojih skrbnika, rad koji prisilno i protuzakonito odvaja dijete od njegove obitelji i doma, iskorištavanje djece u svrhe oružanih sukoba, prostituciju i rad u pornografskoj industriji, iskorištavanje djece u provođenju svih vrsta općenito ilegalnih aktivnosti (kao što su, primjerice, proizvodnja, krijumčarenje ili prodaja opojnih droga) te sve djelatnosti koje su, po svojoj prirodi, rizične po život i zdravlje ili se obavljaju u rizičnim i nečovječnim uvjetima.
Uglavnom smo navikli da se ovakve neetične prakse vezuju uz nerazvijene zemlje „trećeg svijeta“. Na žalost „treći svijet“ je odmah do nas, susjedne zemlje u kojima i domaći i migranti pate i ne mogu naći izlaz iz situacije u kojoj su se zatekli. Krijumčarenje djecom i najprizemniji oblici dječjeg rada odvijaju se pred našim očima iako ih ne želimo vidjeti. Možda je vrijedno podsjetiti da su mnogi društveni problemi s kojima ćemo se u budućnosti suočiti u korelaciji s ovakvim praksama – posljedice zlostavljanja i najgorih oblika dječjeg rada snažno su vidljive u zemljama Afrike i Bliskog istoka, područja s kojeg nam pristiže najveći broj migranata. Naime, mnogi tinejdžeri boluju od AIDS-a (virusom HIV-a godišnje se u prosijeku zarazi 160 000 djece, od toga više od polovice u Africi, uglavnom uslijed prostituiranja ili seksualnog nasilja na radnom mjestu), sifilisa, pothranjenosti, tjelesnih deformiteta, imaju neurološke smetnje te psihička oboljenja, među kojima je najčešći PTSP (posttraumatski stresni poremećaj), a slijede ga depresija, kronična anksioznost i shizofrenija. Djeca, žrtve globalizacijskih procesa razvijaju sklonost o alkoholu i lakim drogama, koje percipiraju kao odmak od socijalnih problema u kojima se nalaze. Navedene bolesti, u kombinaciji s lošim higijenskim uvjetima, neučinkovitim sustavom zdravstvene zaštite i siromaštvom koji ih okružuje nepovoljno utječu na njihovu radnu sposobnost, zbog čega zasigurno postaju opterećenje za europska društva koja ih ne trebaju i nisu im sposobna pružiti minimum ljudskog dostojanstva. Kamo ide Europa, uistinu se trebamo upitati!
Izvor: Geopolitika.news
by Editor | Sep 30, 2020 | Demokratija 1, Demokratija, građanska participacija i ljudska prava
BANJALUKA – Ombudsmani za ljudska prava BiH pozivaju javne organe na svim nivoima vlasti da obezbijede efikasniju primjenu zakona o slobodi pristupa informacijama i proaktivnim pristupom u objavljivanju informacija svoj rad učine transparentnim.
Ombudsmani poručuju da se pravo na pristup informacijama smatra osnovnom pretpostavkom za izgradnju demokratskog društva.
“Slobodan pristup informacijama je mehanizam za obezbjeđivanje odgovornog rada javnih organa, efikasnog ostvarivanja javnih zadataka, efikasnog upravljanja javnim sredstvima i iskorjenjivanje korupcije”, saopšteno je iz Institucije Ombudsmana za ljudska prava BiH povodom obilježavanja Međunarodnog dana slobode pristupa informacijama.
U saopštenju se ističe da efikasan sistem ostvarivanja i zaštite prava na pristup informacijama predstavlja ogledalo odgovornosti i transparentnosti vlasti.
“Građanima je neophodno omogućiti da, efikasnim mehanizmima, pokreću različita pitanja od javnog interesa. Uključivanje javnosti u proces donošenja odluka treba biti zasnovano na principima transparentnosti i otvorenosti javnih organa, čime se jača povjerenje građana u organe vlasti i tako realizuje dvosmjerna komunikacija na relaciji građani-javni organi”, naglašava se u saopštenju.
Ombudsmani napominju da građani imaju pravo da zahtijevaju odgovornost i transparentnost rada javnih institucija i upravo zakoni kojim se uređuje sloboda pristupa informacijama predstavljaju ključni instrument za obezbjeđivanje navedenih principa djelovanja vlasti.
“U navedenim razlozima jeste važnost, ne samo postojanja zakona o slobodi pristupa informacijama, već i obezbjeđivanja njihove efikasne primjene, što podrazumijeva da svako fizičko i pravno lice ima pravo na pristup informacijama, uz uvažavanje zakonom propisanih izuzetaka, dok je obaveza svakog javnog organa da informacije koje su u njegovom posjedu učini dostupnim”, ističe se u saopštenju.
Izvor: www.nezavisne.com
by Editor | Sep 30, 2020 | Demokratija 2, Demokratija, građanska participacija i ljudska prava
Mirza Halilčević jedan od članova Organizacionog odbora ovogodišnje Bh. povorke ponosa, aktivista i novinar ističe da se zbog svoje seksualne orijentacije najčešće susretao sa indirektnim prijetnjama i huškačkim komentarima na tekstove u kojima je bio sagovornik ili koje je sam pisao.
„Obrazac koji ja primjećujem jeste da se mene pokušava uglavnom degradirati po osnovu činjenice da volim seks s muškarcima, gdje se pretpostavlja da imam neku submisivinu ulogu (o čemu ja nikada, recimo, ne govorim, niti su tekstovi ispod koji se nižu ovakvi komentari) ili se, recimo, spominju moji roditelji. Sve ostalo su manje više varijacije i kombinacije posramljivanja, moralisanja i zgražavanja. Zanimljivo je primijetiti da se muškarcu uvijek, kada ga se pokušava diskreditirati, za pretpostavku uzima da u seksu igra submisivnu ulogu, odnosno, po heteropatrijarhalnom kriteriju – ulogu žene. Najveća uvreda za muškaraca, bi kao, je l’, trebala biti da je zapravo žena“, priča Halilčević o komentarima sa kojima se svakodnevno susreće.
LGBTIQ osobe su u našem društvu diskriminisane na razne načine i na svojoj koži najbolje osjećaju sve propuste i nedostatke ovog sistema. Halilčević ističe da u toj borbi sa društvom, institucijama, porodicom svako gradi svoj mehanizam i strategiju koja ponekad uključuje oslanjanje samo na sebe.
„Što je zapravo jako tužno, da se vrlo često jedino imamo priliku osloniti samo na sebe. Idealan sistem bi trebao moći i znati podržati ranjive pojedince i pojedinke, a društvo bi mu trebalo pomoći u tome. Ja se oslanjam na rad i solidarnost. Prijavljujem komentare i prijavljujem prijetnje. A na kraju dana, trudim se podržavati i njegovati neke opće građanske vrijednosti i slobode, trudim se biti među običnim ljudima, pričati s njima i živjeti s njima. Ja se brzo umorim od takvog načina života, pa se povlačim u svoje niše gdje čitam i družim se s prijateljima“, govori Mirza Halilčević.
Gdje je granica između govora mržnje i slobode govora?
Prema definiciji Vijeća Evrope iz Preporuka br. R(97)20, govor mržnje „podrazumijeva sve oblike izražavanja koji šire, raspiruju, podstiču ili pravdaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u formi agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diskriminacije i neprijateljstva prema manjinama i ljudima imigrantskog porijekla.”
Enes Osmančević, profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli ističe da je govor mržnje na ovim prostorima konstantan još od 90. godina prošlog vijeka, a da je od govora mržnje po etničkoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti dobio i mnoge druge oblike, među kojima je i mržnja prema osobama drugačije seksualne orijentacije.
„Mržnja prema LGBTIQ osobama je zapravo otpor konzervativne, palanačke svijesti da prihvati činjenicu da postoje drugačije osobe, da su tu, i da samo traže da ih se kao takve prizna. Ta konzervativna svijest i samo postojanje drugog i drugačijeg smatra prijetnjom svom sistemu vrijednosti i načinu života. U tome ih podstiču desničarske i vjerske vođe, konzervativci i populisti različitih profila“, ističe Osmančević.
Osmančević ističe i da je komunikacija odraz društva u kojem živimo te da zbog toga ne treba da čudi govor mržnje koji je zastupljen u medijima i javnom prostoru. Lamija Silajdžić, viša asistentkinja na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu ističe da je za ekspanziju govora mržnje kriva i veća upotreba interneta u našem društvu.
„Na tom nepreglednom prostranstvu se čini da smo nevidljivi pa se skriveni iza nadimaka osjećamo slobodnije da širimo govor mržnje. Komentari posjetilaca internet portala su postali rasadnici govora mržnje, što potvrđuju i rezultati istraživanja Vijeća za štampu i online medije BiH. Iz ove institucije navode da se od 2014. do 2018. godine bilježi drastičan porast govora mržnje u komentarima posjetilaca online portala, i to ne samo govor mržnje, već i porast brutalnosti u izražavanju i spremnosti da se otvoreno, čak i pod punim imenom, bez straha od sankcija upućuju prijetnje neistomišljenicima – smrću, silovanjem ili prebijanjem“, tvrdi Silajdžićeva.
Ona ističe da je Bosna i Hercegovina potpisala mnoge međunarodne konvencije i sporazume kojima se obavezala na poštovanje ljudskih prava.
„To ujedno znači da se zabranjuje diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Ipak, u stvarnosti se prava LGBTIQ zajednice itekako krše, a dokaz tome su i zaprimljene žalbe i predmeti diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije registrovani u Instituciji ombudsmena BiH. Što se javnog prostora tiče, bosanskohercegovačko društvo, čini se, još nije dovoljno spremno da odbaci predrasude, te bude tolerantnije prema pojavama koje nisu u skladu sa stavovima većine“, govori Silajdžićeva.
Iako se nikome ne može uskratiti sloboda govora, koja je jedno od zagarantovanih ljudskih prava, bitno je naglasiti da pozivanje na nasilje, širenje mržnje nikako ne predstavljaju slobodu izražavanja, već govor mržnje prema određenoj grupi i zajednici. Jozo Blažević, programski koordinator Sarajevskog otvorenog centra ističe da je svakom čovjeku pripada pravo da izrazi svoje mišljenje ali da to ne znači da nekoga treba diskriminisati.
„Govor koji prelazi granice slobode izražavanja, a za cilj ima izazivanje mržnje i netrpeljivosti, te poticanje na diskriminaciju i nasilje je već govor mržnje. Korištenje prava slobode izražavanja nosi sa sobom određene odgovornosti i obaveze, te u pojedinim slučajevima može biti ograničeno. Dakle, da bi se govor mržnje mogao okarakterizirati kao govor mržnje, treba se raditi o izražavanju određenih mrzilačkih i uvredljivih poruka/sadržaja, mrzilački govor mora biti usmjeren protiv određenih ciljanih društvenih skupina i njihovih pripadnika koji se mogu identificirati po određenim zajedničkim objektivnim karakteristikama kao što su rasa, boja kože, vjera, spol, seksualna orijentacija itd.“, objašnjava Jozo Blažević.On ističe da je ova organizacija kroz monitoring kršenja ljudskih prava LGBTIQ zajednice zaključila da se govor mržnje većinom prvo prijavljuje nevladinim organizacijama i to putem maila.
„Možemo reći da se žrtve govora mržnje, ali i zločina iz mržnje najčešće obraćaju online, putem maila i jako rijetko se odluče da idu dalje, jer se jednostavno plaše posljedica, jer se radi o ljudima koji su već sami u teškom ekonomskom ili socijalnom položaju, te se nalaze u manjini i smatraju da upravo većina ima negativno mišljenje o njima. Zato najčešće kontaktiraju prvo nevladine organizacije, pa tek onda policiju. Također, možemo reći da je po statistikama govor mržnje češći od zločina iz mržnje, upravo zbog interneta na kojem još uvijek ne postoji dobra regulacija, a koji omogućava da se anonimno ili pod lažnim imenima ljudi prijavljuju i komentarišu na društvenim mrežama, te tako lakše koriste govor mržnje“, ističe Blažević za eTrafiku.
On smatra da je činjenica da javnost opravdava govor mržnje prema pripadnicima LGBTIQ zajednice poražavajuća, a da tome doprinosi izostanak reakcije nadležnih institucija.
„Vjerujemo da su oni koji šire govor mržnje prema LGBTIQosobama toga i sami svjesni. Međutim, zabrinjava to što oni i veliki broj čitatelja smatraju da je upotreba govora mržnje da bi se izrazio vlastiti stav prema LGBTIQ osobama, opravdana. Nepostojanje adekvatnog zakonskog okvira i izostanak reakcije nadležnih institucija, dovodi do toga da se govor mržnje svakodnevno širi prema LGBTIQ osobama, a uz to sve govor mržnje često prethodi počinjenjima krivičnih djela iz mržnje“, govori naš sagovornik.
Institucije i mediji, koji bi trebalo da su prvi na liniji borbe protiv govora mržnje u velikom broju slučajeva tu mržnju šire i podstiču pa se onda postavlja pitanje kako da javnost reaguje, ako već dobija takve poruke.
„Mediji, nažalost, zbog čitanosti zanemaruju negativan uticaj govora mržnje na ljudska prava, ali i pojedince u društvu. Pojedinci iz institucija također zanemaruju vlastitu profesionalnu odgovornost i mandat svoje institucije, te prekoračuju ovlaštenja i tretiraju ljudska prava arbitratno, te da određene društvene grupe tretiraju kao građane ‘drugog reda’. U oba slučaja problem je u nedostatku lične odgovornosti i činjenici da odgovorne osobe neće biti direktno sankcionisane, čak i ako medij ili institucija budu sankcionisani. Da bi se razvila svijest i spriječilo širenje govora mržnje, neophodno je da za njegovo širenje budu odgovorni kako mediji i institucije, tako i urednici, novinari i državni službenici koji su govor mržnje širili“, tvrdi Jozo Blažević.
Blažević opet ističe da mediji u velikom broju slučajeva koriste probleme LGBTIQ ljudi kako bi povećali svoju čitanost. U bh. medijima, tekstova o pravima, potrebama LGBTIQ ljudi te uslovima u kojima oni žive skoro i da nema.
„Prva bh. povorka ponosa, bila je jedan od najviše medijski praćenih događaja u BiH, koji je medijima i novinarima skrenuo pažnju na postojanje i probleme LGBTIQ osoba u bh. društvu. Međutim, mediji su uglavnom bili prenosioci informacija i izvjestitelji o događajima, te je, iako je primjetan napredak u odnosu na prethodne godine, i dalje bio mali broj priča/priloga koji se bave pravima i problemima LGBTIQ osoba i razlozima održavanja Povorke ponosa, a ne samo činjenicom da je ona održana. Također, za mnoge medije, a posebno one online, Povorka ponosa je bila prilika za povećanje čitanosti, reakcija i komentara, pa su izvještavanja često graničila sa senzacionalizmom“, ističe naš sagovornik.
Zaustavimo govor mržnje
Kada je riječ o društvu, potrebno je edukovati i razbijati predrasude te učiti ljude da su LGBTIQ osobe ravnopravni članovi zajednice, nimalo drugačiji od nas.
„Kada je u pitanju promjena svijesti kod pojedinaca ili društva, svakako smo svjesni da je to proces koji traje i iziskuje dosta vremena. Međutim, svaki pojedinac koji osvješten jako je bitan u borbi za promjenu društvene svijesti svoje mikrookoline, kako bi se taj krug širio dalje i dalje. Dakle, u osnovi te borbe stoji konstantna edukacija na svim nivoima, te razbijanje predrasuda kao i senzibilizacija o drugom/drugačijem i upoznavanje sa uskraćenim pravima koje manjinske skupine u našem društvu ne uživaju, iako su im ustavno ta prava zagarantirana“, tvrdi Blažević.
U zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, njenih entiteta i disktrikta govor mržnje je regulisan krivičnim zakonima koji se prvenstveno odnose na sprečavanje raspirivanja nacionalne, vjerske i rasne mržnje i nasilja. Takođe, obuhvaćen je i Zakonom o zabrani diskriminacije, Zakonom o ravnopravnosti polova, Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH te Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine. Ipak, Enes Osmančević ističe i da bi bilo dobro donijeti poseban zakon koji će ga regulisati.
„Na žalost, govor mržnje je star koliko i čovjek, i on nikada neće nestati. Ali se može ograničiti zakonima i sankcijama, dosljednom primjenom tih zakona, ali i društvenom osudom onih koji izazivaju, potiču i šire govor mržnje. U našem zakonodavstvu je govor mržnje prepoznat kao netolerancija na etničkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi i kao takav tretiran kao krivično djelo u Krivičnim zakonima. Ipak, bilo bi dobro kada bi se donio poseban Zakon o govoru mržnje gdje bi bili prepoznati svi manifestni oblici govora mržnje i zaprijećene kazne za sve koji izazivaju, potiču i šire govor mržnje. No, naša društvena svijest i politička volja još su daleko od toga“, objašnjava Osmančević.
Silajdžićeva ističe da bi i mediji trebali brisati komentare koji sadrže govore mržnje i banovati korisnike koji ih pišu.
„Mediji su svakako odgovorni da uklone komentare koji sadrže govor mržnje, banuju korisnike koji šire govor mržnje, traže registraciju ili komentare putem Facebook profila, te sarađuju sa nadležnim organima – policijom i internet provajderima“, priča Lamija Silajdžić.
Pored donošenja odgovarajuće zakonske regulative, veoma je bitno razvijati i svijest o štetnosti govora mržnje, njegovati toleranciju i razumijevanje i uključivati cijelo društvo i institucije u borbu protiv ovakvog načina izražavanja.
„Odgovornost svih je velika. Kako porodice koja može odgajati djecu u duhu tolerancije, ili duhu mržnje, onda i vaspitno-obrazovnih ustanova, medija, vlada i nevladinih organizacija, a posebno zakonodavaca u parlamentima na različitim nivoima, onih koji provode zakone i sankcionišu, dakle tužilaštava, sudova i policije, ali i vjerskih zajednica, političkih partija, lidera javnosti. Potrebna je povezanost svih aktera koji će s jedne strane razvijati svjesnost o štetnosti govora mržnje, ali i svako u svom domenu svakodnevno ustrajavati u borbi protiv govora mržnje“, ističe Enes Osmančević.
Piše: Nataša Tomić, eTrafika.net
Izvor: soc.ba
Posljedni komentari