MEDIJSKI SISTEM U BIH: Gdje prestaje novinarstvo, nastaje siva ekonomija

MEDIJSKI SISTEM U BIH: Gdje prestaje novinarstvo, nastaje siva ekonomija

“Jedna je od najčudnijih pojava što se zavaravamo da od ovisnih ljudi možemo očekivati neovisna mišljenja.” Napisao je ovo Sigmund Graff još 1898. godine, a sada bi mnogi rekli kako njegovu misao možemo prenijeti na novinare danas u Bosni i Hercegovini.

Ukoliko uđete u medijski sistem ove male države na brdovitom Balkanu, nećete sresti sretne, zadovoljne i nasmijane radnike. Njihov rudarski posao više nije samo priča o pritiscima nekog moćnika kome se ove sedmice nije svidjela rečenica izgovorena u prilogu prikazanom na dnevniku. Ne govore samo o teškim urednicima koji 40 puta vraćaju napisane ofove.

Novinarstvo su sada opteretili vlasnici medija koji sitne, male novinare, doživljavaju kao robove. Rad bez ikakvog ugovora, honorar do 300 KM maksimalno, ali dušu za njega ostave mjesec dana. Volonterski rad koji traje godinama, plata od 500 KM za koju samo još što na glavi nisu počeli hodati. Sve je to realnost o kojoj se u medijima šuti jer gdje će govoriti o tome kada je situacija i u njihovoj redakciji takva.

“Šuti, nećeš se nikada zaposliti.” Rečenica je koju će kolega da ti saspe uvjeren kako će tako šutljiv bolje proći kod poslodavaca koji nakon bolovanja radniku daju otkaz.

Slađan Tomić je mladi novinar koji je tokom pandemije dobio otkaz iz televizije O kanal. Prvog septembra napunio je pola decenije profesionalnog rada u novinarstvu, ali od toga ima 14 mjeseci radnog staža, a i od toga dva su uplaćena.

“Problem je što novinari prepisuju ponašanje zajednice. Nisu spremni da se bore za svoja prava. Ja sam nekoliko puta predlagao obustavu rada kako bismo ostvarili neka prava, ali nisam imao podršku za to. Dio kolega je za, dio je za ali znaju da je uzaludan pokušaj okupljanja, neki su u strahu od otkaza imaju porodicu, djecu, kredite, a neki su obraz prodali za sitne novce. Problem je što određeni dio kolega koketira s menadžmentom i što zarad ličnog interesa narušavaju kolektivna prava. Ja sam godinama radio kao honorarac i nekako mi je bilo najteže što sam uvijek morao da radim za državne praznike jer su šefovi uvijek kazivali “starije kolege imaju prednost”, a kad treba više raditi tu su mlade kolege. Mladi novinari nisu poštovani, starije kolege često, ne svi naravno, nedostatak radnog dostojanstva pokušavaju kompenzirati degradacijom mladih kolega. Toliko puta sam čuo izjavu “ja imam više godina radnog staža nego ti života”.
Kršenje Zakona o radu, neplaćeni prekovremeni, male plate, loši uslovi rada doveli su do jedne tužne činjenice, sve je manje kvalitetnih novinara. Odnosno, znam iz iskustva, imao sam dosta poziva da preporučim kolege za posao, ali jednostavno ljudi ne žele da se bave novinarstvom. Nakon otkaza na O kanalu, nekoliko kolega i koleginica mi je kazalo kako ih novinarstvo ne zanima. Rizičan je posao, stresan, malo plaćen, a u Covid19 smo vidjeli i da je nestabilan.”

Ništa bolja situacija nije u medijima koji su u vlasništvu eniteta i države. Možda niste razmišljali kako djevojka ili momak koji vam donose informacije u dnevniku rade besplatno, ali i to je moguće u zemlji gdje prestaje novinarstvo, a počinje siva ekonomija.

A.J. je bio saradnik Federalne televizije. Za više od dvije godine rada u mediju koji još uvijek zbog političkih interesa nema Upravni odbor, odnosno ima samo jednog člana UO, A.J. je zaradio 50 KM.

“Sa završenom Srednjom ekonomskom školom u novembru 2015. prijavio sam se na konkurs na Radio Televiziji Federacije Bosne i Hercegovine, a nakon audicije prošao sam u uži izbor te sam počeo raditi kao saradnik na portalu federalna.ba.
Tada sam radio pola radnog vremena, volonterski i bez ikakve naknade. Poslije više od dvije godine takvog volonterskog rada, mislio sam da će me primiti kao pripravnika, ali se to nije desilo. Sve što sam dobio novčane naknade bilo je 50 KM i to na osnovu Ugovora o djelu za posljednji mjesec mog angažmana. Tada sam bio primoran napustiti medij koji je dio Javnog radiotelevizijskog sistema Bosne i Hercegovine i koji se finansira iz budžeta.”

Admir Salihović je urednik Face televizije koja zbog svoje uređivačke politike najčešće trpi ekonomske pritiske od strane vladajući struktura u Bosni i Hercegovini. Njegov stav je da smo u ovakvoj situaciji jer smo odmah na samom početku zaboravili značenje naše profesije.

“Zapravo, nije to zaboravljeno, već su, neke od naših kolega prodale, izdale našu profesiju. Danas su pojedini novinari plaćenici, samo izvršioci naredbi političara i pojedinih nalogodavaca. To novinari nisu! Mi, novinari, bismo uvijek trebali biti na putu pravde, istine, poštenja, ali su neki od nas, davno, zarad ličnih jeftinih interesa skrenuli sa pravog puta. Zbog toga strah i postoji među novinarima danas. Ne postoji jedinstvo! Pravi put, prave vrijednosti i ciljevi novinarske profesije su izgubljeni i rijetki su oni koji brane čast ove profesije! Sve bi bilo lakše da smo svi na pravom putu, da smo jedinstveni i istrajni, a tada straha sigurno ne bi bilo! Danas, evidentno je da novinari jesu dio kulture straha, čast izuzecima. Novinari se plaše političara, moćnika, “ljudi iz sjene” koji zbog svog položaja i uticaja odlučuju o životima nas i naših kolega! Plaše se za svoj posao, plaše se da ne ostanu bez hljeba za sebe i svoje najmilije, plaše se reći istinu, a bez istine nastaje totalni haos! Nemoguće je ne spomenuti da se naša profesija dovoljno ne cijeni, da nije plaćena i da donosi mnogo stresa, ali istinu i pravdu koju su kroz historiju donijele naše kolege svojim istraživanjima moraju biti naša vodilja. Dakle, samo hrabro, iskreno, posteno i istinito i tada straha nece biti!

S namjerom sam spomenuo uslove rada i cijenjenost novinarske profesije. Plate su male, uslovi rada nikakvi, novinari i novinarke često rade na crno, kolegice novinarke dobijaju otkaze kada odluče sa svojim partnerima osnovati porodicu….. Sve su ovo činjenice od kojih ne treba okretati glavu, moramo se boriti za svoja prava, ali ništa od ovoga nije opravdanje za laž, manipulaciju, spinovanje pa i za jeftinu izdaju i prodaju istine! Nije mi jasno zašto lažemo sami sebe, zašto pišemo i pričamo o drugim problemima, kritikujemo druge, a svojim šefovima šutimo! Trebamo prvo počistiti u svojim dvorištima, izaći na čistac sami sa sobom, onda sa svojim kolegama u redakcijama, da bi se mogli pošteno i predano boriti se za istinu! A ako naš put i borba ne mogu biti istina, zar nije pošten otkaz bolja opcija od straha, prijetnji i laži? Strah, nemoć, nesigurnost, neizvjesnost su uzrok šutnje! Ali toga ne smije biti ako se govori istina, ako se radi pošteno i ako nemamo oraha u džepovima. Ostati bez posla nije kraj svijeta. Sloboda je neprocjenjiva, i zar nije ljepše biti slobodan i pripadati slobodnima nego biti zaposlen, a živjeti u strahu, gubiti svoj identitet i biti zarobljen! Ja dileme nemam, istina, sloboda, poštenje pobjeđuju svaku šutnju i laž, samo nas fali na ovoj pravoj strani!”

Admir Salihović je prokomentarisao i odnos udruženja novinara prema onima čija bi prava trebali zastupati glasno, jednako za sve pred institucijama, vlasnicima medija, strankama.

“Kakva udruženja novinara? Ko još vjeruje u te zablude? Ko još vjeruje da neko brani prava novinara? Ima li ijedan novinar da su njegova prava zastićena nekim udruženjima novinara? Ta razjedinjenost nas ubija! Nama fali jedna prava, jaka, novinarska organizacija, udruženje, sindikat koji će biti zaštitnik svih nas! Udruženje koje će se boriti za kolektivne ugovore, bolje uslove rada i za pravi položaj u društvu, javnosti, zakonima i institucijama. Jednostavno, već jednom, moramo biti priznati kao sedma sila. Ali, opet ponavljam, krenimo od sebe! Budimo na pravom putu, svoje poštene kolege povedimo sa sobom i što je najvažnije distancirajmo se od onih koji ne žele raditi ovaj posao časno! Kada krenemo od sebe, kada “sredimo” svoje stanje onda ćemo biti sposobni napraviti jednu zdravu organizaciju, udruženje, sindikat koji će se boriti ravnopravno za prava svih nas, novinara. Tada neće biti tajnih konkursa, štela i prevara, i tada će oni kojih se novinari i novinarke danas plaše, strahovati od istine koju ćemo mi časno donositi našim građanima! Strah trebaju osjećati samo oni koji lažu, rade prevare, manipuliraju, spinuju, a novinari, oni pravi, se moraju distancirati od toga! Kad je vodilja istina, straha nema!”

Dragan Bursać smatra da su novinari najčešće sami krivi za stanje koje danas imamo u medijskom sistemu.

“Novinari su dio kulture u kojoj živimo. Čast izuzecima, ali uz ogromne sujete, strah i autocenzuru, oni su sami počesto krivi za stanje u kome se nalaze i novinarstvo uopšte. Dosta kolega doživljava novinarstvo ili kao uhljebljenje ili kao pripremu za dalji nastavak “karijere“ u političkim partijama ili PR-ingu. A novinarstvo je život. To je sastavni dio života čovjeka. Ne mogu govoriti za druge, ali konkretno meni, ako ne odgovoraju finacijski uslovi ili politka medijske kuće, a nema dogovora ja idem dalje. Ne dozvoljavam da bilo kada budem ucijenjen.”

Pogrešno razmišljanje je da privatni mediji žive samo od reklamnog prostora koji prodaju. Prešute vlasnici i menadžment medija u Bosni i Hercegovini koliko novca dobiju kroz grantove opštinskih, kantonalnih i entiteskih vlasti. Takvi grantovi se nazivaju podrškom medijima, a mediji im se oduže tako što kreiraju vijesti i tamo gdje ih nema, među političarima stvaraju prijatelje, nemaju kritički stav o onima koji ih finansiraju.

Tu negdje između medija koji nemaju nikakav stav i političkih moćnika koji medije pretvaraju u marketinške agencije nestaje novinarstvo, novinari i oni koji misle bivaju proglašeni nepoželjnima.

Izvor: Mreža za izgradnju mira

Bh. ekonomija u drugom kvartalu pala za velikih 10,8%, analitičari upozoravaju na bankrot države

Bh. ekonomija u drugom kvartalu pala za velikih 10,8%, analitičari upozoravaju na bankrot države

Pandemija koronavirusa je ipak dovela do većeg pada BDP-a nego što je očekivano, smatra ekonomski analitičar Faruk Hadžić.

“BDP je u drugom kvartalu pao za ogromnih 10,8 posto u odnosu na prvi kvartal. Za ekonomiju BiH, koja ima svakako nisku osnovicu za obračun, ovaj pad je zaista značajan, što se može pripisati nedovoljnoj i zakašnjeloj reakciji vlasti, a na što je upozoravao u više navrata progresivni dio struke”, kazao je on.
Ekonomista Draško Aćimović za Klix.ba kaže kako je pad BDP u drugom kvartalu duplo viši od onoga koji su najavljivali predstavnici vlasti.

“Pad od 10,8% je strašan za zemlju slabe ekonomije poput BiH. Međutim, prema nekim informacijama stvarni pad je jos veći jer obračun kredita i donacija u ovoj statististici nije jasno naglašen tako da je stvarni pad moguće i jos veći. BiH se ne moze spasiti od bankrota ako se ne urade hitne reforme radi uštede u javnom sektoru i zaustavi korupcija i kriminal”, izjavio je.

Bankrot države je stanje kada ona nije više u stanju da plaća svoje obaveze, prije svega dugove, za šta joj je potrebna pomoć i postojećih ali i budućih kreditora, precizira Aćimović.

“Posljedice bankrota državne kase su bolne za cijelo stanovništvo jer slijedi snažan pad životnog standarda zbog nezaposlenosti i inflacije, gubitak ušteđevine i slabljenje valute. Država ne bankrotira u klasičnom smislu te riječi, već jednostavno objavi platnu nesposobnost. To znači da su kreditne linije porušene, dakle, da država ne može dobiti kredite za servisiranje postojećih kamata i otplatu glavnice”, kazao je on.

Podsjeća kako država u bankrotu objavljuje da ne može više da isplaćuje penzije i plate javnom i državnom sektoru.

“Iskustva govore da tada javne usluge postaju mnogo lošije i da neminovno prijete socijalni nemiri”, zaključio je Aćimović.

Izvor: Klix.ba