Analiza: Trgovina djecom
Nakon višemjesečnog zatišja uzrokovanog pandemijom koronavirusa, pitanja migracija i ilegalnih migranata ponovno postaju vruća tema hrvatske politike. Gotovo svakodnevno svjedočimo incidentimau pograničnom području Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, prema svim obilježjima nestabilnoj državi Zapadnog Balkana u koju migranti pristižu svakodnevno. Stotine migranata već je danima blokirano između dva entiteta – Republike Srpske koja im brani ulaz i Federacije BiH, konkretno Unsko-sanskog kantona koji je također odustao od prihvata ovih nesretnih ljudi budući da je svih pet izbjegličkih kampova popunjeno. Naime, na prostoru USK boravi najmanje deset tisuća migranata prepuštenih kantonalnim vlastima i kaotičnoj pomoći nevladinih humanitarnih organizacija. Svi žele ući u Hrvatsku i nastaviti put prema bogatim zemljama Europske unije.
O različitim dimenzijama ove ljudske i humanitarne, ali svakako i sigurnosne drame mediji često izvješćuju, međutim, nekoliko aspekata ipak ostaje izvan fokusa i, na žalost, interesa javnosti.
Prvi je svakako trgovina djecom, a na isticanje ovog problema naveli su me stvarni događaji čiji su akteri ozbiljno zabrinuti razmjerima ovog sve učestalijeg kriminala ili unosnog biznisa o kojem javnost malo zna, možda nimalo. Jedan od njih se odigrao u dijelu Hrvatske prema slovenskoj granici, kada je hrvatska policija zatekla skupinu migranata s dvoje maloljetne djece u dobi ispod pet godina. Djeca nisu pripadala ni jednom od uhićenih mladih migranata i službeno se vode kao „djeca bez roditeljske pratnje“, iako je riječ o traffickingu ili trgovini ljudima – najodvratnijem, istovremeno i vrlo profitabilnom biznisu koji se ubraja u najokrutnije i najbeskrupuloznije oblike nasilja nad djecom. Opće je poznato da je 2015. godine (podaci Europola), tijekom migrantske krize nestalo čak 10 000 djece migranata nakon što su stigli u Europu, te nakon što su bili službeno registrirani. Prema izvješću Vijeća Europe dio njih je završio kao seksualno roblje, praksa podvođenja djeteta za prostituciju, proizvodnju pornografskog materijala ili čak pornografske „priredbe“ raširenija je nego što mislimo. „Nestala“ djeca koriste se i za različite druge unosne kriminalne aktivnosti poput proizvodnje i trgovine drogama, a njihovi organi vrlo su traženi na crnom tržištu zdravstvenih usluga i namijenjena najbogatijim. Naravno, na prostoru Balkana djeca bez roditeljske zaštite ili zaštite državnih institucija još uvijek se ne novače za oružane sukobe, ali zato da za prosjačenje i razne vrste teškog prisilnog ili ropskog rada koji uključuje npr. najteže poslove u građevinarstvu. Mogu osobno potvrditi da sam ostala zatečena „kontingentom“ takvih robovskih radnika ili djece iz Bosne i Hercegovine u dobi do 15 godina koji su izvodili građevinske radove na luksuznoj vili na našoj obali.
Trgovanje ljudima (engl. trafficking) fenomen je koji je obilježio povijest ljudskih odnosa, u kojoj su razni oblici obespravljenosti i ugrožavanja ljudskog dostojanstva stoljećima dominirali. Trgovanje ljudima suvremena je inačica ljudskog ropstva koje se po završetku hladnog rata i u uvjetima globalizacije javlja u sve brojnijim i kompleksnijim oblicima. Unatoč stalnom trubljenju o demokraciji i „širenju“ ljudskih prava, porobljavanje odraslih kao i djece postalo je vrlo raširena, gotovo legitimna praksa koja donosi neviđene prihode. Naime, iako je riječ o teškom zločinu, ova „industrija“ naprosto cvjeta – tijekom 2017. godine godišnji prihodi trgovaca ljudi prelazili su 29 milijardi eura. Za vjerovati je da su do danas nekoliko puta povećani!
Što se tiče Unsko-sanskog kantona (USK) prema podacima Pravobraniteljstva za djecu, početkom 2018. godine u kantonu je evidentirano 63 maloljetnika (61 dječak i 2 djevojčice), međutim, taj se broj do siječnja 2020. povećao na 400. Ovaj podatak svakako varira, osobito zbog činjenice da je procjena dobi osoba koje se predstavljaju kao maloljetnici vrlo nepouzdana budući da se radi o mladim ljudima bez dokumenata. Iako je svaka zemlja slobodna odabrati metodu (rendgenski snimci kostiju ili zuba, stomatološki pregledi, kao i procjene fizičkog razvoja) utvrđivanja dobi osoba bez dokumenata, kada je riječ o dobi djece bez pratnje (koja sve više „nestaju“) prevladavaju socijalne metode, poput razgovora i procjene temeljem fizičkog izgleda. Stoga, među „maloljetničkom“ migrantskom populacijom u kojoj dominiraju uglavnom muškarci, zasigurno ima i tridesetogodišnjaka koji se „prodaju“ kao maloljetne osobe ali, na žalost, i male djece i tinejdžera koja su izravna meta trgovaca ljudima.
Prema procjenama Ujedinjenih naroda, svake se godine približno 2 milijuna djece u svijetu kupuje ili proda zbog seksualne i fizičke eksploatacije. Ponekad i sami roditelji prodaju svoju djecu kako bi se izbavili iz siromaštva. Kao najčešći izvori žrtava dječjeg ropstva navode se države Srednje i Južne Afrike, u prvom redu Nigerija te zemlje Bliskog Istoka i Srednje Azije. Primjerice, smagling ekonomija zemalja Sjeverne Afrike temelji se na običaju da se uglavnom tinejdžeri / shabab (mladi čovjek) u dobi od 14-17 godina šalju u Europu, mahom Italiju i Njemačku u potrazi za boljim životom. Iako su sve europske zemlje, pa i zemlje regije potpisnice Konvencije UN-a o pravima djeteta koja obvezuje članice na poduzimanje zakonodavnih, upravnih, socijalnih i prosvjetnih mjera kojima se osigurava pravo djeteta na zaštitu od gospodarskog izrabljivanja, te propisuje zaštita od svakog oblika zlouporabe, iskorištavanja te tjelesnog ili duševnog nasilja, ove odredbe se rijetko ili nikako primjenjuju na djecu migrante.
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, poglavito situaciji u USK, radi se o djeci koja nemaju staratelja, službeno o njima brinu socijalni radnici iz Centra za socijalnu skrb Bihać koji naravno ne posjeduje dostatne kapacitete da bi se nosio s ovom problematikom. Reguliranje statusa te djece trebalo bi biti u nadležnosti državnih tijela Bosne i Hercegovine, međutim, javna je tajna da ta djeca „nestaju“ s popisa službenih institucija bilo Hrvatske bilo BiH. Djeca „bez pratnje“ suočena su s trgovcima ljudima, te zdravstveno i životno ugrožena. Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda utvrdio je niz praznina u zakonodavstvu i procedurama postupanja s takvom djecom, uz problem registracije djece koja su rođena tijekom migracijskog procesa. Naime, nije regulirano tko vrši upis u matične knjige rođenih, a nije ni poznato što se događa s tom djecom nakon što majke napuste rodilište. Sve to naravno stvara idealan prostor za trgovinu ovom djecom, posebice kod država na migrantskoj ruti koje se suočavaju s osobitom sigurnosnom prijetnjom krijumčarenja ljudi, raširenom trgovinom ljudskim organima, trgovinom ženama i djecom u svrhu ilegalne prostitucije ili pak mladim muškarcima koji se sve više koriste za prisilan rad.
Prema standardima Međunarodne organizacije rada (ILO) kategorija najgorih oblika dječjeg rada obuhvaća ropstvo i sve njemu slične oblike prisilnoga rada, rad kojem su djeca podvrgnuta bez suglasnosti i znanja svojih skrbnika, rad koji prisilno i protuzakonito odvaja dijete od njegove obitelji i doma, iskorištavanje djece u svrhe oružanih sukoba, prostituciju i rad u pornografskoj industriji, iskorištavanje djece u provođenju svih vrsta općenito ilegalnih aktivnosti (kao što su, primjerice, proizvodnja, krijumčarenje ili prodaja opojnih droga) te sve djelatnosti koje su, po svojoj prirodi, rizične po život i zdravlje ili se obavljaju u rizičnim i nečovječnim uvjetima.
Uglavnom smo navikli da se ovakve neetične prakse vezuju uz nerazvijene zemlje „trećeg svijeta“. Na žalost „treći svijet“ je odmah do nas, susjedne zemlje u kojima i domaći i migranti pate i ne mogu naći izlaz iz situacije u kojoj su se zatekli. Krijumčarenje djecom i najprizemniji oblici dječjeg rada odvijaju se pred našim očima iako ih ne želimo vidjeti. Možda je vrijedno podsjetiti da su mnogi društveni problemi s kojima ćemo se u budućnosti suočiti u korelaciji s ovakvim praksama – posljedice zlostavljanja i najgorih oblika dječjeg rada snažno su vidljive u zemljama Afrike i Bliskog istoka, područja s kojeg nam pristiže najveći broj migranata. Naime, mnogi tinejdžeri boluju od AIDS-a (virusom HIV-a godišnje se u prosijeku zarazi 160 000 djece, od toga više od polovice u Africi, uglavnom uslijed prostituiranja ili seksualnog nasilja na radnom mjestu), sifilisa, pothranjenosti, tjelesnih deformiteta, imaju neurološke smetnje te psihička oboljenja, među kojima je najčešći PTSP (posttraumatski stresni poremećaj), a slijede ga depresija, kronična anksioznost i shizofrenija. Djeca, žrtve globalizacijskih procesa razvijaju sklonost o alkoholu i lakim drogama, koje percipiraju kao odmak od socijalnih problema u kojima se nalaze. Navedene bolesti, u kombinaciji s lošim higijenskim uvjetima, neučinkovitim sustavom zdravstvene zaštite i siromaštvom koji ih okružuje nepovoljno utječu na njihovu radnu sposobnost, zbog čega zasigurno postaju opterećenje za europska društva koja ih ne trebaju i nisu im sposobna pružiti minimum ljudskog dostojanstva. Kamo ide Europa, uistinu se trebamo upitati!
Izvor: Geopolitika.news
Posljedni komentari